Predstavljamo vam novog trenera Partizana
Mirko Damjanović ne vidi u Partizanu fotografiju svoje izuzetne ličnosti, ali se ne plaši posla i odgovornosti, mada s pogledom unutra vidi tegobni put reafirmacije „crno-belih“.
Novi trener Partizana, Mirko Damjanović, je sasvim jednostavna ličnost. Danas je isti kakav je bio pre pet godina kada je, kao profesor fizičkog vaspitanja, bio na sredini te svoje decenije rada profesionalnog trenera. Priča živo, običnim rečima koje propraća rukama. Sav je na zemlji. Zanos se kod njega oseća samo na terenu. U razgovoru je odmeren, siguran i čvrsto se drži logike. Na igralištu je sav u pokretu, dinamičan, laka koraka, uvek spreman da priskoči, objasni, pomogne…
„Trener mora da bude aktivna ličnost na terenu“, objašnjava Damjanović. „Njegova živost stvara trenje od igrače i pokreće ih na rad. Ako je on pospan to se nekim čudnim fluidima prenosi na ekipu i tada je trening — pun promašaj. fudbalski učitelj mora u svemu da prednjači, da bude uzor. Danas su igrači vrlo inteligentni. Svi zapažaju. Njima se ne može prodati rog za sveću. Naročito dobro nijansiraju postupke trenera kada su u pitanju zvezde i rezervni igrači. Tu oni naš testiraju. Kada ne bih imao isti aršin prema svim odmah bi pao u očima igrača. O tome posebno vodim računa. Ja sam inače po svojoj moralnoj i psihološkoj konstituciji vrlo pravdoljubiv čovek, jer sam oduvek i male nepravde teško podnosio.“
Ovaploćena sistematičnost
Damjanović ne smatra da je slučajno postao prvi trener Partizana. U tom klubu je već jednu deceniju. Počeo je od pionira i radio je sa svim selekcijama. Dugo godina je bio omladinski selektor Srbije, pa i trener omladinske reprezentacije Jugoslavije. Pored fakultetskog obrazovanja završio je i Višu prednjačko-trenersku školu, tačnije specijalizirao je fudbal. Pomogao je ili prati rad svih stručnjaka koji su tokom te decenije prošli kroz Partizan (Bobek, Simonovski, Kos, Atanacković, Vilotić, Valok, Gegić, Zec…) i ne krije kada kaže da je od svakog ponešto naučio.
Kao što su u jednom trenutku iskočili u prvi plan Miljanić, Ribar, Rebac, Božinovski, koji su zajedno radili u omladinskom sektoru tako su sad široko otvorena vrata vrhunskog fudbala za Ivića (Hajduk), Mihića iz Crvene zvezde, Damjanovića i sutra ko zna za koga iz mlađe garde naših stručnjaka. To je biološka neminovnost.
Mirko Damjanović zna da je njegov hendikep što je bio fudbaler malih klubova svoga zavičaja (Zlatar iz Nove Varoši i Polimlja iz Prijepolja) pa je ostao sasvim anoniman kao bek i half. Srećom, drugi su pre njega probili taj led pa mu je sad mnogo lakše.
Međutim, oni koji prate Mirkov rad davno su uočili da je to vrlo pedantan, metodičan, ozbiljan i krajnje sistematičan čovek. Ima averziju prema svakoj površnosti i improvizaciji u radu. Vodi evidenciju o svakom igraču: šta je dotičnog dana radio, kako je igrao, gde je grešio. U čemu je napredovao i niz sitnih i krupnih manifestacija na terenu i van njega nalazi se u njegovoj dokumentaciji.
Damjanović se vrlo demokratski odnosi prema svojim igračima. Svestan je, da svoj autoritet može kod igrača održati samo znalačkim radom i znanjem u koji se oni svakodnevno moraju uveravati.
„Već u ovim prvim nedeljama rada fudbaleri su se uverili da sam ja u pravu bilo da hvalim ili kudim“, jasan je novi trener „crno-belih“. „Naravno, oni koji ne igraju uvek su kivni na trenera. Ja to razumem. Igrači ne shvataju da sami sebe postavljaju ili izbacuju iz tima a ne trener. Sa kakvom ozbiljnošću rade, kako disciplinovano žive i sa koliko angažovanja ulaze u igru zavisi da li će biti u prvoj postavi, na klupi ili u gledalištu. Ja imam svoje principe od kojih ne odustajem. Ne zato što sam tvrdoglav, već zato što ne mogu da izneverim sebe.
Samo dva poraza od Zvezde
Damjanović iskreno i vrlo proživljeno kaže da je bilo i besanih noći kada se prihvatio dužnosti trenera prvog tima Partizana.
DAMJANOVIĆ: Znao sam kakvo breme preuzimam. Nisam se uplašio odgovornosti i posla, jer ja fudbal volim sa zanosom, ali me je brinula situacija u ekipi. Čak više i od četrnaestog mesta na tabeli. Srećom, svi članovi stručnog štaba su mi pomogli. Govorili su: „Prihvati se mi ćemo ti dati punu podršku“. Tako je i bilo. Danas smo kompaktni da nas ništa ne može razbiti. Atanacković, Minda Jovanović, Vukelić, Vilotić — svi smo kao jedan. To je bilo presudno. Izmenjena je kompletna atmosfera u ekipi. Prionuli smo na rad i, evo, prvi rezultati se već vide.
P. VESNIK: Pobeđena je i Zvezda, to je novi stimulans — primećujemo.
DAMJANOVIĆ: To je snažna moralna injekcija za tim. Šteta je što našem rivalu nismo naneli veći poraz, jer smo takvu obavezu imali prema našim divnim navijačima. Inače, bez straha da ću biti pogrešno shvaćen, moram da kažem da sam ja navikao da pobeđujemo Crvenu zvezdu. Za ovih deset godina rada u Partizanu sa svim selekcijama koje sam vodio zabeležili smo samo dva poraza od „večitog rivala“. Verovatno sam na tome i gradio svoj optimizam pred ovaj derbi.
Novi trener „crno-belih“ je pristalica racionalne, radne i efikasne igre. Dozvoljava slobodu u igri ali stvaralačku a ne onu koja je bliska anarhičnosti. Poredi igrače sa glumcima i kaže: „Nije dovoljno da glumci nauče tekst, već da u taj lik unesu sebe, da ga kreativnošću, umetničkom snagom ožive. Uostalom, zato i idemo u pozorište. U protivnom čitali bismo delo kod kuće. Tako je i sa fudbalom. Ljudi dolaze na stadion da bi videli igru, majstorstvo, veštinu, lepotu… Mi smo dužni da to pružimo gledaocima. Moji saradnici i ja učinićemo sve da Partizan igra tako da i kad doživi poraz niko ne vikne ‘Ua’. A to znači da svaki pojedinac mora igrati sa punom odgovornošću i maksimalnim zalaganjem. Taj garant navijač mora da ima pred očima u trenutku kada sa premišlja da li da pođe na stadion ili ne“.
P. VESNIK: Vaša vizija Partizana?
DAMJANOVIĆ: Da igra onako kako je Šoškićeva generacija igrala protiv Sparte (5:0)!