TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U nekoliko prethodnih nastavaka opisali smo vam u najkraćim crtama put slavnih Partizanovih „beba“ od prvih koraka na fudbalskoj sceni do osvajanja njihove prve titule državnog prvaka (1960 god.), kojom su posle 12 godina oseke vratili ponovo naš „crno-beli“ klub na kolosek stare šampionske slave. Tom prilikom, izložili smo vam i revolucionarne novine u načinu igranja ove ekipe koje su ubrzo postale tekovina jugoslovenskog fudbala, kao i zanimljiv personalni sastav i kompoziciju ovog tima sastavljenog uglavnom od autohtonih igrača poniklih u Partizanovoj fudbalskoj školi i nekolicine srećno uklopljenih došljaka iz drugih sredina.
Međutim, tim „beba“ je bio još u jednom pogledu izuzetna ekipa koja se ne ponavlja. Iako bez većeg iskustva, daleko od fudbalske zrelosti, većina njenih članova su u ranijim godinama postali poznati daleko van granica zemlje, pa se može slobodno reći da je to bila ekipa najmlađih internacionalaca koju naš fudbal pamti!
Svoj brzi proboj i rani renome u svetu međunarodnog fudbala ovi momci zahvaljuju manje klupskim (na startu u Kupu šampiona nisu imali mnogo uspeha), a više reprezentativnim mečevima. Obukavši dres najdražih boja pre 20-te imali su sreću da se baš u toj 1960. godini Jugoslavija kvalifikuje u završne borbe dve najveće internacionalne fudbalske smotre: Olimpijskog turnira u Rimu i završne runde prvog Kupa evropskih nacija u Parizu. Bila je to izvanredna šansa za dokazivanje na međunarodnoj sceni koja se ukazala ovim mladićima. Iskoristili su je do maksimuma. Pogotovu vratar Šoškić, bek Jusufi, half Miladinović i napadač Galić — junaci ovih kampanja — koji su meteorski sinuli na evropskom fudbalskom nebu i ostavili za sobom reputaciju i utisak koji je bio neizgladiv u uspomeni mnogih fudbalskih bosova i menadžera koji su ih docnije godinama priželjkivali!
Već sama činjenica da su ovi momci činili okosnicu pariske selekcije, koja je osvojila titulu vice-šampiona Evrope, i one još slavnije rimske koja se u zemlju vratila sa zlatnom olimpijskom kolajnom, dovoljno svedoči o obolu koji su u ovim mečevima dali nacionalnom fudbalu i kvalitetu igara koje su demonstrirali na Flaminiju i u Parku prinčeva. S izuzetkom finalnih mečeva u Parizu i Rimu, Šoškić je čuvao državnu kapiju u svim ostalim mečevima na svim monstr-turnirima. Galić i Jusufi nisu imali izostanak čak ni sa jednog meča, dok je Miladinović igrao samo u Kupu nacija.
Ovaj poslednji je impresionirao sve evropske stručnjake nezaboravnom partijom koju je pružio u finalu SSSR — Jugoslavija (1:2), kada je, zajedno s Lavom Jašinom i našim vratarem Blagojem Vidinićem, proglašen za jednog od heroja ovog izvanrednog susreta koji pariska publika neće zaboraviti nikada.
Jusufi je osvojio publiku na juriš impresivnim stilom i načinom igre, koji je u to doba sa Evropu predstavljao pravo otkrovenje. Kidišući nezadrživo duž auto-linije do protivničke korner linije, prvi put je demonstrirao pariskoj i rimskoj publici ubojitost i efikasnost igre beka-krila, koja je docnije postala uzor i model svim velikim evropskim i svetskim bekovima!
Konačno, Milan Galić — nesumnjivo najzapaženija figura ovog velikog kvarteta, udarna pesnica svih naših podviga u Parizu i Rimu, kapiten i odlučujuća figura finalnog okršaja Jugoslavija — Danska (3:1), koji nam je doneo olimpijsko zlato — fascinirao je do te mere „šmekere“ i „šacere“ celog sveta, koji su prisustvovali ovim velikim smotrama, da su ga bezrezervno uvrstili u red tri najskuplja transfer-momka Evrope, zajedno sa Đani Riverom i Haraldom Nilsenom!