KROZ NAŠU LUPU
Navijači Partizana već decenijama osećaju kako se u njima najžešće trese temperament kada pobeđuju Crvenu zvezdu: tada se onim troše iz najagresivnijeg dela svog duha. Ta divna osećanja doživljena su ovog proleća na stadionu JNA.
I kada je sve kazivalo da će podstaknuti inercijom te pobede Bjekovićeva četa snažnijim čekićem udarati u nastavku, „parni valjak“ je odjednom stao. Pitanje je sad: zašto se „crno-beli“ nisu razbrujali posle sjajne igre protiv Veleža i pobede nad starim rivalom?
I ne samo to: Partizan je nekada i u porazu znao da sladi duše svojih navijača, jer je igrao lepo, sadržajno, atraktivno… Danas to nije slučaj. Da li je u pitanju igrački kvalitet ili su „crno-beli“ poslednjih godina svoju fantaziju okrenuli u teme jednog pravca — defanzive, igre bez igre, ličnog, sterilnog loptanja.
Da se razumemo: nas nije zahvatio talas hladne skepse, jer u ovom prvenstvu nismo gajili velika očekivanja. Međutim, smeta nam što su nam već dugo odsečena krila, što smo udaljeni od snova, pa je prekinut onaj čarobni ponos na kome smo dvadeset i više godina vaspitavani i na kome su se držali i sudbina i naš optimizam.
Naši navijači su već godinama pritajeni i iščekuju svoj zvezdani trenutak. Oni nisu izgubili veru u Partizan. To je dobro. Ali, sad sve kazuje da moramo okrenuti list. Potrebni su nam uspesi, rezultati i, iznad svega, igra na koju ćemo biti ponosni i kada se bodovi gube. Nama je potreban dobar orijentir, sabiranje svih snaga, prkos, rad i htenje da bi se sve to jednog dana pretvorilo u skok tigra.
Hteli bismo da sa ovim prvenstvom ode i naša poslednja suza za pokopanom prošlošću i da već kroz svetlost novog državnog prvenstva budemo određeniji (u smislu vrednosti), stabilniji (u formi i rezultatima) i manje siromašni (po plasmanu).
U fudbalu svi brzo sude, lako lome štap nad glavom drugoga, jer smo takvi da jedni druge ne razumemo. No, ne može se reći da za ovu današnju generaciju fudbalera Partizana nismo imali dovoljno pardona, blagosti, razumevanja… Naprotiv, dugo smo prema njima bili ne samo ljudi, već i braća. Sad je došao zadnji čas da pokažu i dokažu koliko vrede, šta mogu i gde je njihovo mesto u analima Partizana i jugoslovenskog fudbala.
Breme je ozbiljno. Rezultati nas nagone da se ne služimo rečima iz sna, već da dobro sagledamo sebe.
Mora se na oba oka gledati! Ko nema snage da pokrene Partizan napred, neka odustane. Otišli su veliki igrači: Bobek, Čik, Miloš, Zebec… pa je Partizan ostao i postao sa svojom srednjom generacijom još moćniji i uspešniji. Zašto se to ne bi ponovilo sutra, sa novim mladićima, ako današnji momci nisu kadri za velika dela.