TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Ovo su dani Kupa Jugoslavije, najmasovnijeg takmičenja u našoj zemlji, vreme da zaboravljenu priču o jednoj Partizanovoj godini osvežimo kao kuriozum, kao vreme kada su „crno-beli“ imali za megdan kompletna dva tima, kada su sa drugim timom ustalasali fudbalsku Jugoslaviju…
Godina 1947. Partizanov dvostruki uspeh — prvenstvo i zamalo nezapamćeno čudo u Kupu. Partizan je osvojio drugu šampionsku titulu, davao je sedam-osam reprezentativaca. Srce je, međutim, kucalo za pehar druga Tita. „Crno-beli“ su prijavili dve ekipe — prvi i drugi tim. I, gle čuda — prva garnitura se spotakla u duelu sa izvanrednom ekipom Naših krila iz Zemuna, već u četvrt-finalu (1:3). Ostala je nekakva uteha, ostao je drugi tim u trci. Neka se bori, mislilo se, pa dokle stigne…
A Grčević, Lazarević, Racić, Požega, Ćirić, Pilko, Marjanović, Mihajlović, Radunović i Leškov krenuli su neočekivanim putem — iz pobede u pobedu!
Zemunski garnizon nije bio dorastao da se uhvati u koštac sa Partizanovom „klupom“ — 5:0 za Partizan: Novi Beograd je još gore prošao — 7:0 za Partizan! Rudar iz Kostolca nije shvatio šta ga je snašlo — 9:0 za Partizan! Trepča iz Kosovske Mitrovice, onda i te kako jaka, takođe nije mogla da se odupre — 4:2 za Partizan. Drugotimci još nisu izašli iz anonimnosti, ali kod njih kompromisa nema. Sledeći rival, Garnizon iz Pule, je nemoćan — 5:0 za Partizan! To je već staza uspeha, prodor ka eminentnim klubovima. Put je Partizanove rezerve vodio u Kragujevac. Grmeli su fudbaleri ovog kluba da će zaustaviti zahuktale „rezerve“, ali mreža im je izrešetana — 4:1 za Partizan! To je već opominjujuće za prvoligaše. Naredni protivnik — Sarajevo. Borba „do istrebljenja“ i 1:0 za „crno-bele“. O toj igri pisano je kao o velikom dostignuću Partizanovih igrača, pa kada je izvlačen žreb za četvrtfinale svi su strepeli od goropadnih momaka sa Topčiderskog brda. Hajduk se nije bojao tog Partizanovog tima, i najjači Hajduk je grdno pogrešio — bilo je 4:2 za Partizan! U „fabrici golova“, kako je nazvan tada taj tim, slavilo se do duboko u noć, do jutra skoro. Čekalo se jutro i žreb za polufinalne borbe. Želja je bila — neka padne baš Crvena zvezda.
Pala je baš Crvena zvezda, i dve navijačke vojske „večitih rivala“, ceneći ravnomerno jedna drugu, sjatile su se na stadion JNA. Borba je bila velika — rivali neravnopravni po imenima, ravnopravni na terenu. Zvezda je teškom mukom izborila 2:1, a aplauz navijača podeljen je na ravne časti. I da ne zaboravimo — gol za Partizan postigao je Milovan Ćirić, kasnije trener Partizana i doskorašnji trener državne reprezentacije.
Naredne godine ova ekipa nije dobila šansu u Kupu — šteta!
Priča se završava „drugim“ delom Partizana tog vremena, ekipom koja je gajila manir prvog tima — krasili su je golovi u protivničkoj mreži. A prvi tim je u toj sezoni to ovako činio:
U 18 prvenstvenih kola (29 bodova i prvo mesto) strelci Partizana postigli su 39 a primili 18 golova. Zatim, na svojoj čuvenoj turneji po Švedskoj na pet mečeva protiv najboljih klubova ove tada fudbalske supersile ostvarili su svih pet pobeda uz skor — 20:5!
Švedska je tada bila u neku ruku i „učitelj“ našim reprezentativnim fudbalerima, jer je na Olimpijskim igrama u Londonu savladala jugoslovensku reprezentaciju sa 3:1, u finalnom meču na Vembliju.
Tako je veliki Partizanov pohod na Švedsku, bio uteha za neuspeh u Londonu, uteha izražena stilom Partizana — gol za golom. Stilom, kojim se odlikovao i Partizan — „fenomen sa klupe“ u svom čudesnom jurišu na najveći trofej jugoslovenskog fudbala.