Po prirodi sam umeren i hladnokrvan čovek, ali kad sam u listu „Sport“ od 24. 07. 1974. godine pročitao članak dopisnika iz Splita, Emila Vukovića, nešto me štrecnu u srcu. Zato reših da pišući vam, dam sebi oduška — da se izjadam.
Konkretno, Emil Vuković u svom članku na jedan čisto lokalni način iznosi detalje u vezi već preraslog „Slučaja Jasne Efendić“.
Ma taj čovek, vređa sve redom, sve i svakoga. Šta više, pozivajući u pomoć ostalih pet republika. On ljude u Jugoslovenskom sportskom društvu Partizan naziva licemerima koja uz pomoć lepih para privlače sportiste, za čiji su se renome i klasu u sportu neki drugi treneri oznojili i grdno namučili (što mu i ne osporavam). Ali kad već sa toliko „patriotizma“ piše o stvaranju sportista, lično bih ga upitao koliko su se treneri Hajduka — Luštica i Ivić, oznojili da stvore Holcera, Oblaka, Meškovića i druge fudbalere istog formata. Ne oni se nisu oznojili, ali se preznojila klupska kasa Hajduka.
I zato vam mogu reći da ljudi koji rade u Partizanu ne smeju sedeti skrštenih ruku, već takvom novinaru i takvom čoveku trebalo bi odgovoriti istom merom. Mislim, da u njegovom napisu koji sam pročitao tri puta (iako nisam pravnik) ima mesta da se tom novinaru Emilu Vukoviću sudi da zakonski odgovara za uvredu i klevetu, jer kalja ime Partizana u jednom dnevnom sportskom listu.
— Veroljub Vučković, Trstenik