KROZ NAŠU LUPU
„Vratićemo prolećni dug našim navijačima“, izjavio je Mirko Damjanović, trener Partizana uoči utakmice sa OFK Beogradom. To obećanje prvog stručnjaka „crno-belih“ bilo je zov za navijače ovog kluba. I oni su se odazvali. Ali, trenerovo obećanje nije ispunjeno. Partizan ne samo da nije vratio dug navijačima, već ga je utrostručio igrajući srcem a ne glavom.
Već smo navikli da igrači olako daju izjave. Njihova predviđanja malo ko uzima ozbiljno. Ali, kada govori trener onda to poprima drugu dimenziju. Takve izjave se uzimaju u ozbiljnu ocenu, njima se veruje. Sasvim je logično očekivati da će stručnjak dobro meriti svoje reči, čuvajući se svakog rizika.
Mirko Damjanović nije bio kategoričan u pogledu ishoda utakmice sa „plavima“. Ali, već to što je obećavao da će njegovi igrači „vratiti dug navijačima“ krilo je u sebi i notu optimizma, iskru vere da će rival biti savladan, jer je prošlogodišnji dug baziran na podeli bodova. To se trenerovo obećanje nije ispunilo. Oni koji su u to poverovali nisu zaboravili da su im njihovi ljubimci i dalje dužnici. Ali, fudbalski učitelj nije reklamni agent kluba. On ne sme obećanjima — naročito kada za to ima malo osnove — da privlači gledaoce na stadion, već igrom tima i rezultatima.
Mladi trener „crno-belih“ uoči susreta sa timom sa Karaburme načinio je još jedan antipedagoški potez. Preko štampe je pozvao selektora da dođe na utakmicu i da se uveri kako su „Golac i Zavišić ozbiljni kandidati za reprezentaciju“. A to je neozbiljno. Pre svega, svi znamo, koliko juče, i Golac i Zavišić nisu bili sigurni za svoja mesta u prvoj ekipi Partizana. Srećom po njih i Partizan na startu prvenstva ti mladići su zaigrali dobro i gotovo postali standardni prvotimci. I, gle čuda, odmah posle te male bezbednosti u vlastitom klubu trener hita da ih preporuči za dres državne reprezentacije.
I sad se postavlja pitanje iz kojih je pobuda Damjanović učinio tu grešku. Postoje samo dve inspiracije: ili premalo ceni naš državni tim ili u svoj oseni kvaliteta Partizanovih igrača želi da one uspešnije preporuči selektoru. Naš razum odbacuje onu treću mogućnost: da se na najgori od svojih mogućih načina udvara igračima.
Ali, slabokrvna igra protiv „plavih“ može se tumačiti i time da su tri najbolja igrača, iz različitih motiva, hteli najbolje da igraju. Bjeković — zato što se na godinu dana oprašta od publike, a Golac i Zavišić da bi se nametnuli selektoru. Iskustvo nam kazuje da su slavljenici uvek najslabije igrali baš onda kada su najviše hteli. Teško je prisetiti se koji je reprezentativac na proslavi zlatnog jubileja (pedesetoj igri u reprezentaciji) dobro igrao.
Tako se dogodilo da se ova trojica radom vodećih igrača „crno-belih“ pokažu u slabijem svetlu, da igraju ispod svojih mogućnosti, pa da sobom povuku i ostale i da sve ono što je Partizan na ovoj utakmici prikazao bude teže i od same trave pa stadionu JNA.
Sigurno je da su Damjanovićeve izjave bile popločane dobrim namerama, ali ono što su one proizvele narušavaju njegov ugled. I naškodile su Partizanu. Šef stručnog štaba Partizana nije palanački trener čije se reči i akcije ne uzimaju ozbiljno, već prava institucija! Sve ono što Damjanović, kao prvi trener „crno-belih“ uradi i kaže imaju svoju težinu. Zbog toga on mora da bude oprezan, uzdržan, sa oštrim kriterijumima i da u svakoj prilici deluje pedagoški. Ovo što je učinio pre utakmice sa OFK-om bilo je upravo suprotno.