GLAS SA TRIBINE
Sudija sudi na terenu, njegovo suđenje ocenjuju mnogi — delegat utakmice, štampa i kontrola suđenja. Ocenjuje ga i publika, odmah na licu mesta, ali se ta ocena mnogo ne ferma. A ona je spontana, dolazi posle svakog poteza — dobrog ili lošeg — koji sudija učini na terenu. Nekad je to rezak zvižduk koji se prolomi stadionom; nekad pljesak hiljada ruku. Sluh im oko publike reaguju spontano, ali sa istančanim osećanjem za pravdu (tu ne spadaju oni zagriženi „navijači“, koji su, na žalost, ne retko i grlati, što zvižde svaki put kada sudija dosudi bilo šta što je na štetu „njihovog“ kluba). Publika je spremna i da oprosti po koju grešku sudije (ni on ne može sve da vidi), ako ima poverenja u njega. Ona jedino ne trpi „dva aršina“ za isti postupak. „Jedna nepravedna presuda napravi više zla, nego mnogi nepravedni postupci“ — govorio je stari engleski filozof Fransis Bekon. Tako je i na fudbalskoj utakmici kada sudija lošim vođenjem igre napravi pometnju, ne samo na terenu, već i u gledalištu.
Razlozi za takve postupke mogu biti višestruki. Pomenuću samo jedan — smušenost i zbunjenost sudije, nesposobnost da se u određenoj situaciji, koju je delom i sam zamutio, snađe. Na pravoj publici je da mu tada pomogne da ga opomene zviždukom, ali da ne čini ispade, ono što je nedostojno sportske arene. Tada se očekuje od publike da opomene i „svoje“ igrače koji „dolivaju ulje na vatru“ i ometaju sudiju da obavi svoj posao kako treba.
Suđenje kakvo želimo imali smo prilike da vidimo na malim ekranima, posmatrajući svetski šampionat u fudbalu. Dostojanstveno, hrabro i autoritativno suđenje — impresioniralo je koliko i vrsna fudbalska igra. Sudije se nisu bavili kompromisima niti se dvoumili kada je trebalo doneti odluku, nisu „diskutovali“ niti se „pogađali“ sa igračima. Nije ih impresionirao ni domaći teren. Na finalnoj utakmici Nemačka—Holandija dosuđen je jedanaesterac već u prvim minutima igre na štetu domaćina, zbog starta za koji bi naš čovek (naučen već da može i ovako i onako) rekao da ga je mogao, a i nije morao suditi! Sudija se nije dvoumio, niti se uplašio domaćih gledalaca.
Ništa gore od neodlučnog, smušenog i preplašenog sudije. Takav ne može imati autoritet niti voditi kako treba. Osim fudbalskog (sudijskog) znanja, arbitar mora imati i ljudske vrline. Tome je, rekoh već, lako oprostiti i kada napravi pokoju grešku bezgrešnih nema! Samo ti previdi treba da budu izuzeci koji potvrđuju pravilo.
I zato, sudije, oslušnite i glas publike te prve ocene vašeg suđenja koja vam se „beleži“ još dok niste napunili teren.