Govori se (i među navijačima) da nam izvesni sportski novinari i izvesne sportske redakcije nisu naklonjene. Oni u Partizanu tragaju za „temama“ koje se ne mogu uzdići iznad prizemnog „novinarstva“. Pokoju nekontrolisanu reč, nemio gest i neuobičajen postupak uzdižu na nivo drame i tako veštački prave aferu. Iza takvog teksta nema dobre namere. Pre bi se moglo reći da su proizvod zle namere. Štete i našem klubu, i listu u kojem se javljaju i sportskom novinarstvu uopšte.
Ali…
Ne dajemo li, pokatkad, i sami povoda i „materijala“ da se o nama piše onako kako ne bi želeli eto, čitam neki dan u novinama da je kapiten tima i reprezentativac Nenad Bjeković neispraćen otišao na odsluženje vojnog roka u Armiju. Do Aerodroma ga je ispratio samo jedan klupski drug! Vest je ostala nedemantovana, jer je podatak, najverovatnije, tačan.
Šta se, zapravo, dogodilo?
Prema službenoj izjavi sekretara fudbalskog kluba (koju „Partizanov vesnik“ donosi u ovom broju), Bjeković se, kao fudbaler „poznat po svojoj izuzetnoj skromnosti“, izvinio i rekao da „nema potrebe“ da ga neko prati. Odbio je, čak, i oproštajnu večeru, odnosno ručak. A „što se toga cveća tiče“, kako kaže sekretar „stvar je jasna“: ono se daje samo za velike jubileje ili kada neko napušta klub (!). Stvar je, zbilja, jasna, ali nije i dobra. Jer — Bjekoviću je trebalo objasniti da se on kao Partizanov fudbaler već eksponirao u javnosti i da je, na određen način, postao javna ličnost čije je ime vezano za naš klub i da ne može biti isključivo njegova privatna stvar da li će otići sam na put za Armiju, ili će ga neko ispratiti. Jer, zna se — odlazak u Armiju je veliki događaj u životu jednog mladog čoveka, zato su takvi odlasci praćeni veseljem u drugim dobrim običajima našeg naroda. To je jedna lepa tradicija koju bi mogao, ako već nije, negovati i Partizan. Uveren sam da bi Bjeković imao razumevanja za poštovanje takve tradicije i „protokol“ koji mora poštovati čim se rešio da izađe na fudbalsku arenu (to znači na javno mesto). Uz to bi dobro došao i buket cveća, veće nigde ne smeta i nikada ga nije mnogo. Ništa od svega toga ne bi bacilo senku na Bjekovićevu skromnost.
Vest je mala, ali sa velikim odjekom. Ona može da navede na pogrešne zaključke o međuljudskim odnosima u klubu. Reč je o odnosima i gestu koji nisu pitanje administracije, već običaja i tradicije koje treba gajiti u našem klubu i ne davati povoda za vesti koje nisu povoljne za naš klub.