Komentar utakmice Partizan — Hajduk 2:3: Posle nedopustivih grešaka igrača „crno-belih“ pobeda je na dramatičan način pretvorena u — poraz
Sudija Maksimović je odsvirao kraj utakmice a hiljade navijača stoji i nemo posmatra poprište borbe. Ljudi ukočenih pogleda, nekako prazno, gledaju i još ne mogu da se snađu od šoka. Pa, sve do malo pre izgledalo je sjajno, veselo, divno… Čak su i vlažni bičevi kiše navijačima Partizana izgledali kao nežno milovanje, jer su Bora Đorđević i njegovi drugovi imali svoje trenutke nadahnuća. Partizan se blještavo razmahivao i šampionski tim Splićana delovao je nemoćno, izgubljeno… I onda se dogodilo čudo, da, to je prava reč za onaj dramatični obrt. Za 15 minuta gotovo sigurna pobeda, do tada boljeg tima, na volšeban način pretvorena je u — poraz!
Partizan je igrao vrlo dobro u prvom poluvremenu. Hajduk se organizovano branio, svi su njegovi igrači bili angažovani da sačuvaju Meškovićev gol. Oblak, Žungul, Jerković i ostali napadali su svoje protivnike na svakom delu terena, ulazili u duele, borili se, padali… Bila je to oštra ali krajnje korektna borba. Domaćin je bio razigraniji, veštiji i bolji tim u prvom delu meča.
Još nije bio istekao deseti minut nastavka utakmice a Moca Vukotić je načinio takvu velikoigračku bravuru da je stadion eksplodirao od oduševljenja. Inteligentno proigran od Bore Đorđevića Partizanova „desetka“ je krenula da u slalomu obilazi igrače Hajduka. Jedan po jedan, sve sami reprezentativci, ostajali su iza veštog Vukotića i kada je ušao u šesnaesterac usledio je izvanredno tačan udarac i golmanov levi ugao — 2:0! To je bio najlepši trenutak meča! Majstorija pred kojom su i navijači Hajduka morali da skinu kapu. Ali, najlepši trenuci uvek kratko traju.
Nekoliko minuta kasnije počinje Partizanova drama. Sve je bilo sa toliko užasa i strave kao u Hičkokovim filmovima. Još jednom smo se uverili da Partizanova odbrana ima „staklenu bradu“. Prvo su pogrešili Kozić, Pejović i Istatov, zatim je Antić. O, apsurda, hteo u svom šesnaestercu da kombinuje na kratko, opa je loptu blago dodao Jerkoviću i prinudio ga da izjednači rezultat. Ubrzo je usledio majstorski udarac glavom spretnog Žungula i poraz „belih“ pretvoren je u pobedu.
Nećemo reći ništa novo ako još jednom konstatujemo da je Partizanova odbrana vrlo porozna, nesigurna, loše organizovana, skromna po igračkim kvalitetima i pri tome još razmetljiva u ponašanju, lažno sigurna, nonšalantna… Povratak Paunovića znači mnogo, ali to nije dovoljno za pravu bezbednost.
Partizan je u Poljskoj načinio podvig. Ali, to ne znači da je i na svom terenu trebalo igrati sa istim timom. Kombinacija sa darovitim A. Todorovićem na levom krilu ima svoje opravdanje kada se želi igrati na nerešeno, pojačati srednji red, ali ne i kada se teži pobedi. To isto važi i kada se Golac nađe u dresu sa brojem 8. Sigurno je da će ekipa harmoničnije, pa i efikasnije delovati ako Todorović bude igrao uz Zavišića, a na levom krilu budu Grubješić, Boško Đorđević, pa čak i Živaljević.
Tražiti od Kozića ili Pejovića da idu napred, da organizuju našu ili ugroze protivnički gol isto je što i terati vevericu da puzi po zemlji. Oni nisu igrači takvog profila, nemaju taj kvalitet i u pravom su elementu samo kada su u defanzivi.
Po teškom terenu i u oštrom tempu Partizan nije mogao da se odupre fizički bolje pripremljenom protivniku. Sad se vidi da su „crno-beli“ bez brzinske izdržljivosti. Doktor Pavle Opavski je kasno došao. Rezultate njegovog rada možemo očekivati tek u drugom delu prvenstva. Od njega i saveta Džine Simonovskog očekujemo mnogo, toliko da u budućnosti budemo lišeni ovako neprijatnih obrta, tih utakmica koje donose srčane udare.
Poraz od Hajduka nas je bacio u očaj, ali ne i u beznađe. Naprotiv. Uverili smo da ovaj tim ima svoju specifičnu težinu, potencijal koji će naše razdanjenje učiniti belim.