Mladi Kosanović mora prvo da pobedi sebe, pa da svoj talenat pretvori u kvalitet
Izvanrednim igrama na nedavno održanom pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije u stonom tenisu, Zoran Kosanović je izazvao iskreno divljenje ljubljanske publike. Finale mu je izmaklo, izgubio je od Savnika sa 2:3, ikako je vodio sa 2:0, a u poslednjem — odlučujućem setu imao prednost — 19:15. Morao je da se pomiri trećim mestom, koje je podelio sa bivšim šampionom Evrope Dragutinom Šurbekom.
Kosanović je plavokosi dvadesetogodišnjak, vragolast i duhovit u razgovoru. Reket drži levom rukom. Njegova igra je uvek atraktivna, napadačka, puna egzibicionih poteza. Često, u želji da se poigra, Kosanović izgubi meč, uprkos ubedljivom vođstvu. I pored toga, ostaje dosledan sebi i svom stilu:
„Volim da igram u dvorani ispunjenoj do poslednjeg mesta! Na žalost, najčešće nije tako…“
Drugim rečima, Zoran Kosanović voli da igra pred mnogobrojnom publikom, da se iskazuje pred masovnom „porotom“ svestan da na taj način iza sebe nešto ostavlja.
Život ga je naučio da publika sa podeljenim raspoloženjem rasuđuje o njemu. Za one koji mu aplaudiraju, Zoran traži i pronalazi, nova dopadljiva iznenađenja u igri; za one koji ga prekorevaju i očinski savetuju da se uozbilji, brižljivo priprema samokritička izvinjenja:
„Ne želim da se lišim svog stila. I porazi su deo sporta, kao i života u ostalom…“
Pomisliće mnogi da Zoran Kosanović želi da se iskaže tvrdoglavošću razumljivom za mladiće njegovih godina. Međutim, njegova suština je — samosvojnost.