Šahisti Partizana i ove godine najbolji
Šah je igra koja ne privlači veći broj gledalaca, to je i svojevrsna umetnost gde se potezi vuku u tišini, nema ovacija ni zvižduka. Tu su akteri prepušteni sebi i svojim mislima. Kratko, precizno i suštinski o ovoj igri ideje i duha izrazio naš najbolji posleratni takmičar, Svetozar Gligorić, kada je rekao: „Šah je borba sa samim sobom“.
Partizanovi šahisti rade kontinuirano dobro, o čemu rečito svedoči nedavno okončani 26. šampionat Jugoslavije. I ovo takmičenje je realizovano u Poreču. Sa ovog reprezentativnog skupa ekipa Partizana nosi titulu najbolje u zemlji. Ovo im je čak osamnaesti šampionski trofej, koji osvajaju četvrti put za redom. Da bismo upotpunili sliku trijumfa navešćemo još jedan statistički podatak: prosek osvojenih poena po takmičaru iznosi preko sedam! Ne možemo prećutati činjenicu da su sve ekipe igrale u svojim najsnažnijim sastavima, sa takmičarima koji predstavljaju elitu domaćeg šaha. Poredak po kategorijama je sledeći:
Seniorske ploče:
- Partizan — 36,5 poena
- Mladost-Industromostogradnja — 36 poena
- Crvena zvezda — 33 poena itd.
Ženske ploče:
- Partizan i Mladost (Smederevska Palanka) — 11 poena
- Mladost-Industrogradnja i Novi Sad — 10 poena itd.
Omladinske ploče:
- Partizan — 14,5 poena
- Radnički (Kragujevac) i Crvena zvezda — 11,5 poena itd.
Osvajanju prvog mesta doprineli sledeći šahisti Partizana:
- Na prvoj ploči je nastupao naš najveći poznavalac tajni 64 polja, velemajstor Svetozar Gligorić. Mada lagano zalazi u godine, njegova igra i pre svega borbenost bili su na zavidnom nivou. Sa uspehom je vodio ekipu i osvojio 5 poena iz 8 partija.
- Na drugoj ploči je igrao Bora Ivkov, omladinski prvak sveta za 1951. godinu. Bolji poznavaoci šaha znaju da je ovaj velemajstor donedavno bio član Crvene zvezde, a sada je prvi put igrao za Partizan. Ivkov je sakupio 5,5 poena iz 9 partija.
- Za trećom tablom je sedeo velemajstor Milan Matulović. Uz osvojenih 7 poena igrao je mladalački poletno i prevazišao neke svoje slabosti, kao što je, recimo, brzi remi kad igra crnim figurama.
- Četvrta ploča je bila rezervisana za Draška Velimirovića, igrača koji u poslednje vreme beleži zapažene uspehe na turnirima u zemlji i inostranstvu. Velimirović je pre godinu-dve dana stekao naziv velemajstora. Osvojio je 6 poena.
- Internacionalni majstor Nikola Karaklajić igrao je na petoj ploči i osvojio rekordan broj poena — 7,5.
- I, konačno, za šestom tablom je sedeo Vladimir Raičević osvojivši 6,5 poena kao svoj doprinos trijumfu ekipe.
Notirajmo i to da je kapiten ekipe bio šahovski majstor Toma Rakić. Na ovoj šahovskoj smotri nisu nastupili Ostojić i omladinski prvak sveta za 1965. godinu Bojan Kurajica.
Ženski deo tima bio je zastupljen sa dve članice. Na prvoj ploči je Pihajlićeva i sakupila 5 poena. Za drugom tablom je sedela takmičarka Ćirović-Melini i sakupila 5,5 poena. Ovde se dogodio jedan zanimljiv slučaj. Svoje mesto u ekipi nije mogla da zauzme Milunka Lazarević, jer je u to vreme učestvovala na jakom turniru van zemlje. Postavilo se pitanje drugog ženskog člana. Uprava je odlučila da pozove Melinijevu, koja je stalno nastanjena u Francuskoj. Ona se rado odazvala pozivu, doputovala u zemlju i sa uspehom odigrala 7 partija. Neosporno — gest vredan hvale.
Neobično kvalitetnu igru pružili su omladinci, tako da su u mnogome doprineli ukupnoj pobedi. Oni su bili zastupljeni sa dva takmičara. Na prvoj ploči je nastupao Slavoljub Marjanović, prošle godine drugi a ove treći na omladinskom prvenstvu sveta. Sakupio je 7,5 poena. Za drugom tablom je igrao Rade Milovanović, davši svoj doprinos pobedi sa odličnih 7 poena.
Povodom proteklog ekipnog šampionata države u Poreču razgovarali smo sa predsednikom šahovskog kluba Partizan, Acom Jovanovićem. On deli naše mišljenje da je osvajanjem prvog mesta postignut veliki uspeh, ali je želeo da osvetli i naglasi nešto drugo:
„Ovo prvenstvo je, pre svega, značajno po tome što su sve ekipe, kao retko kad, nastupale u najjačim sastavima“, kaže predsednik Jovanović. „To našem trijumfu daje poseban sjaj i to je samo dokaz više da se u klubu dobro radi. Međutim, mene je posebno impresionirao kolektivni duh koji je prožimao ekipu i velika borbenost. Jedan karakterističan momenat najbolje pokazuje kakvo je raspoloženje vladalo u timu. Dva kola pre kraja mi smo već obezbedili prvo mesto i mnogi igrači su imali ponude za razne turnire i druge obaveze kod kuće. Međutim, svi su oni ostali i igrali u poslednja dva kola kao da se radi o biti ili ne biti. Tako je, Velimirović u poslednjem kolu igrao sa Ilićem, članom Novog Sada punih devet sati da bi remi-poziciju pretvorio — u pobedu. Svi smo već išli na proglašenje pobednika i banket a on je i dalje igrao. Tu se ogleda duh borbenost i želja za pobedom, koji su krasili naše takmičare.
„Nemam nikakvih primedbi na ponašanje bilo kog igrača“, nastavlja Jovanović. „Odnos između mlađih i starijih bio je besprekoran u čemu je svojim postupcima prema mlađim članovima prednjačio baš Svetozar Gligorić. Bora Ivkov je, kao bivši član Crvene zvezde, prvi put nastupao za Partizan. Igrao je borbeno i nikako se nije moglo primetiti da je on naš ‘najsvežiji’ član. Divno se uklopio u ekipu. I Matulović je učinio mnogo za homogenost tima i za prevazilaženje nekih svojih ličnih momenata. Poznato je da on ne voli da igra pre podne, da brzo remizira sa crnim figurama a da sa belim uvek ide na pobedu. Čak je ove godine dolazio u sukob sa saveznim kapitenom Smederevcem. Sad je prilika da naglasim da se Matulović ni jednog trenutka nije izdvajao nekim gestom velike zvezde. Igrao je odlično i potvrdio svoju visoku klasu. I ostali naši takmičari su pokazali iste pozitivne osobine.“
P. VESNIK: Na kojim principima se zasniva rad u šahovskom klubu i koji su problemi koji vas muče?
JOVANOVIĆ: Naš prvi zadatak je masovnost u radu sa mladima. U Jugoslaviji ima sijaset talenata i mi ih okupljamo i omogućujemo im planski rad i brži napredak. Svakodnevno je otvorena naša pionirska škola. Da je njeno pokretanje bilo dobro sračunat potez pokazuje podatak da su dečaci ove godine zauzeli prvo mesto u Srbiji. Sa te strane nemamo problema, oni se javljaju na drugim punktovima. Najakutniji problem, ne samo Partizana, već našeg vrhunskog šaha je — nerešen status šahista. Zar je moguće da u našem društvu najbolji šahisti i danas još strepe za egzistenciju. U Partizanu, na primer, praktično ni jedan igrač nije u radnom odnosu…
Izlaganje svoga predsednika je upotpunio i velemajstor Draško Velimirović:
„Šah okupira celog čoveka, ja se danima spremam za jedan turnir na kome oslabim i po više kilograma“, kaže istaknuti velemajstor. „Jedina nadoknada za taj trud mi je nagrada sa nekog inostranog takmičenja i to samo dok pobeđujem. A posle? Moramo odlučiti da li želimo vrhunski šah i ako je tako onda ga i adekvatno nagrađivati. Vrhunski šahista ne može raditi i u isto vreme spremati se za razna takmičenja i učestvovati na njima odsustvovavši sa posla i po četrdesetak dana. Postajem pomalo i skeptik u pogledu rešenja ovog pitanja. Ja, recimo, ne vidim jasno sebe i svoj položaj u društvu u trenutku kada više ne budem mogao da igram tako dobro kao sada“, završio je pomalo rezignirano Velimirović.
Posle ovog ni malo veselog problema, razvedrio nas je sam Velimirović jednom anegdotom iz Poreča. Naime, u meču protiv Crvene zvezde Velimirović je šetao salom razmišljajući o toku partije koju je upravo igrao. Želeći da sedne za sto primetio je Matanovića i Sokolova i seo između njih. Prenuo ga je opšti smeh u sali. Pogledavši bolje, video je da sedi — u taboru Crvene zvezde. Greška je razumljiva kada se zna da su Matanović i Sokolov prešli iz Partizana u Zvezdu, mada ostaje utisak da je Velimirović bio sav u vatri borbe i svojim pregrejanim kombinacijama.