Stručni problemi: Da li je Todorović istisnuo Đorđevića? — Hoće li Grubješić iskoristiti šansu ili ćemo nestrpljivo čekati povratak Cvetkovića. — Boško Đorđević sve bolji
Svi znamo: tri napadača Partizana istovremeno se nalaze u vojsci! Vajkamo se što i pored dobre igre gubimo bodove, jer igramo neefikasno. A, pri tome često zaboravljamo da su nam tri odlična igrača iz navalnog reda u vojsci. Ali, kako narod veli — svako zlo ima svoje dobro. Jer, da situacija nije takva pitanje je kada bi šansu dobili daroviti mladići kao što su A. Todorović, Boško Đorđević i Grubješić.
Aranđel Todorović je igrač koji pokazuje iznenađujuću zrelost u odigravanju. Raznovrstan je, vešt, duhovit, brzo misli i ima ideja. Šteta je što je mali rastom i nedovoljno brz. Klasičan „tempaš“. Da i to ima bio bi evropska klasa. U svakom slučaju taj mladić je veliko osveženje, lepo se razvija i treba pretpostaviti da će ostati skroman i nastaviti da uči. U svakom slučaju ovaj momak sve ravnopravnije nalazi kopču sa Borom Đorđevićem i Vukotićem, pa je igra „crno-belih“ sve plemenitija.
I sad se postavlja pitanje: da li će Svemir Đorđić uspeti da povrati svoje mesto u ekipi kada bude skinuo uniformu? To će biti izvanredna konkurencija i u takvom „trenju“ obojica moraju napredovati. Đorđević ima iskustvo opasniji udarac, Todorović — mladost i duge godine pred sobom.
Kome dres sa brojem 9?
Prosto je neshvatljivo kakve su sve greške bivšeg i sadašnjeg stručnog štaba počinjene sa Nenadom Cvetkovićem. Doveden je kao izraziti golgeter, centarfor. I onda se u Vasovićevoj glavi rodila ideja da bi mogao biti „vezni“ igrač polutka koja bi dejstvovala iz srednjeg reda. O, apsurda! I „Cvele“ se u novoj ulozi osećao kao šaran na kuhinjskom stolu. Zatim je vraćen na svoje staro mesto, počeo je dobro da igra, sve bolje kada je u Tuzli dobio frakturu i bio prinuđen pa pauzira. Oporavio se i s tim su porasle i naše nade da će početi ponovo da rešeta protivničke mreže, a on je iznenada otišao u vojsku.
Od tog momenta dres sa brojem 9 često menja svog „vlasnika“. Najčešće ga oblači Momčilo Vukotić. Na žalost, Moca nije autentični centarfor. Samo zahvaljujući tome što je igrač vanrednih sposobnosti on otaljava i taj posao, ali to i nije njegov pravi elemenat.
Pavle Grubješić je po svojim fizičkim i tehničkim mogućnostima vođa navale. Samo to i ništa drugo. Čak ne ni udarno krilo, mada i na tom mestu može da posluži. Grubješić je vrlo brz, prodoran i neustrašiv igrač. Ima skočnost, mada ne i tehniku udarca glavom. Sve su to elementi koji su neophodni za igrača u središnici napada.
U Engleskoj bi Grubješić bio klasični centarfor. Za fudbalera na tom mestu čak je dobro da ne zna mnogo, jer onda rešava situacije po kratkom postupku — šutira! Ako je tehničar kao Bajević iz Veleža upuštaće se u nastavak kombinacije, preterano će zadržavati loptu, nepotrebno driblovati i mnoge će akcije propasti.
Nema sumnje: Grubješić ima određeni igrački potencijal! Po svom profilu je špic-napadač, pa zbog toga dileme ne bi trebalo da bude. Jednostavno, treba ga forsirati, verovati u njega, otrpeti i on će postati ono to od njega tražimo. Ali, golgeter se ne stvara preko noći. Čak su i Milutinoviću i Galiću, koji su po talentu veći, bilo potrebno vreme za adaptaciju u novoj sredini dok nisu „proradili“. Boru Kostića je Zvezda strpljivo forsirala, pa je tek posle pet godina postao prvi strelac. Zato verujemo da je u Grubješića vredno investirati vreme i strpljenje.
Bjekovićeva alternacija
Opasno je na osnovu dve-tri utakmice doneti definitivne sudove o mladim igračima. Međutim već to što su Simonovski i Kaloperović poklonili poverenje mladom Bošku Đorđeviću nešto kazuje. Njihovom stručnom oku nije moglo da promakne da ovaj dugonogi momak ima smisla za igru. Ponešto čak i od svog velikog brata Bore. Sjajno šutira, vešto (mada dosta sporo) dribla i dobro centrira, lepo prenosi igru na drugu stranu, prati akcije i dolazi u šanse.
Boško Đorđević je astenik. Pokreti i reakcija su mu spori kada se zna da ima 21 godinu. Ne znamo kakav mu je vitalni kapacitet, mada ima vrlo pošten odnos prema igri, vraća se u kritičnim situacijama da pomogne odbrani. U ovom trenutku je dragoceniji igrač u dresu sa brojem 11, nego bilo koji drugi, izuzimajući Nenada Bjekovića koji je nezamenjiv ne samo u Partizanu, već i jugoslovenskoj reprezentaciji. Razume se, kada bi bilo pravde!
Brat Bore Đorđevića u startu ima olakšavajuću okolnost: publika ga je primila sa poverenjem, naklonjena mu je, očekuje od njega i to mnogo znači za mladog fudbalera. Sad ostaje na njemu da svoju šansu iskoristi. Mora da shvati da je ovo pravi trenutak, pa da se sav preda fudbalu, da ubedi sebe da mora da uspe i da sve svoje snage stavi u tu ambiciju da postane standardni prvotimac.
Još dva igrača zaslužuju da budu spomenuta. Novica Vulić, nekada je svojom figurom antičkog diskobola plenio na stadionima samo ženska srca. Sada mu iz utakmice u utakmicu i skeptici priznaju ne samo darovitost, već i dalek domet u razvoju ukoliko bude nastavio ovako ozbiljno i angažovano da igra. Razume se, ima još nedostataka ali se to radom može otkloniti.
Refik Kozić postaje sve ubedljiviji na terenu. Njegov veliki radijus kretanja omogućava mu da bude u svim fazama igre: kada se branimo, pripremamo ili završavamo napad! To je veliki kvalitet. Osim toga Kozić je igrač koji najbolje igra glavom u Partizanu. Snažan je, dosta brz, oštar, pokretljiv i pomalo naivan u odigravanju. Naime, ne ume da skrije nameru, mada pred sobom ima uzore u Bori i Vukotiću.
U svakom slučaju, Kozić tek sad počinje da najavljuje svoja velika prava u našem fudbalskom sportu. Dobro za Partizan i reprezentaciju.