KOZERIJA
Mićko je jedan fini dečak. Uvek nasmejan, čupave kose, sluša mamu Sofiju i tatu Milenka, a u kraju ga znaju po malim mukama koje ima sa školom (matematika mu pojede život načisto) i po talentu za fudbal. Kad se njegovo društvo podeli na dva gola, u ulici se sjati čitav komšiluk da gleda Mićka. A on samo — prede, okreće društvo kako voliš.
Po ulasku u trinaestu godinu, mnogi su Mićkovom tati Milenku savetovali da talentovanog jedinca odvede u jedan od poznatih klubova, jer nije bilo čoveka koji ovom musavku nije predviđao blistavu fudbalsku karijeru. Posle konsultacije sa mamom Sofijom i uz Mićkovo oduševljenje, samoupravljač Milenko jednog dana odvede svog jedinca u veliki klub i predade ga na dalju nadležnost — velikim stručnjacima.
Mićko poče redovno da trenira, a veliki stručnjaci iz velikog kluba udariše na sva zvona kako je Mićko talenat posebne vrste i da će, kao takav, uz njihovu pomoć, sigurno dogurati daleko, a vrlo verovatno i — još dalje.
Prolazili su dani, nedelje, meseci, dve-tri godine. Tata Milenko je često posećivao treninge: da vidi jedinca kako napreduje i koliko je još daleko od velike scene.
„Znaš šta, sine, posećujući tvoje treninge stekao sam utisak da vi mnogo više pričate nego što se družite sa loptom“, reče tata Milenko Mićku jedno veče. „Osim toga, nikako da odgonetnem na kojem ti to mestu igraš?“
„Igram severoistočnog beka“, odgovori Mićko.
Ocu tu nešto nije bilo jasno, utoliko pre što u fudbalu postoje samo dva beka — levi i desni. Za severoistočnog u životu nije čuo.
Kasnijim razvojem događaja, tata Milenko je doznao, iz usta svog Mićka, da u fudbalu još postoje, levi i desni centarfor, prvi, drugi i treći klin, zadnja, srednja i prednja linija, dupli centarhalf (šta li mu je sad pa to!), prednji centarhalf i zadnji čovek (u daljen tekstu „čistač“), povučeno desno i zavučeno levo krilo, špic igrač, povučeni centarfor… i tako dalje i još dalje — do besvesti i natrag.
Godine su prolazile, a od Mićkove karijere ni traga ni glasa. Očigledno — nešto je škripalo kao stari ćeram. U njegovoj ulici niko nije uspevao da dokuči šta je to što je Mićka ukočilo, šta je to što ga je spustilo i onemogućilo u razvoju. Svima je bilo krivo jer, zaboga, u njega su svi bez rezerve verovali. Svim srcem su želeli da uspe, da njegov talenat prasne, pa da od toga i oni imaju koristi, u vidu, recimo, jedne propusnice za poneku važniju tekmu.
Od svih, razume se, najtužniji je bio sam Mićko. Toliko je voleo loptu, toliko je voleo da dribla, da puca, da skače, da daje golove, a kad ono, posle toliko vremena, od svega toga ni traga.
A šta su u međuvremenu radili treneri (veliki) iz velikog Mićkovog kluba. Slamali su se od rada, sate i sate su utuvljivali Mićku i njegovim drugovima šta je to levi, a šta desni centarfor, šta prvi, a šta drugi i treći klin… I tako dalje.
„Pa zar Mićko nije uspeo da shvati to što mu pričaju veliki treneri“, upitaše susedi tatu Milenka jednog dana.
„Kako da ne, Mićko sve to zna. Bolje govori fudbalski nego maternji jezik“, s ponosom odgovori Milenko.
„Pa što onda ne igra“, iznenadiše se susedi.
„Ne znam ni ja, mada veliki treneri kažu da je Mićko u međuvremenu postao sjajan teoretičar. Jedino je zaboravio ono što je znao pre odlaska u veliki klub.