U bolesničkoj postelji, u prisustvu Hatunića, na pitanje reportera TV Sarajevo da li je prekršaj bio nameran, Racić je uzvratio: „To samo on zna!“
Kad profesionalni fudbaler polomi nogu na tri mesta, to je isto kao kad bi pijanista polomio prste jedne ruke. Jer, tom rukom, odnosno nogom oni zarađuju svoj hleb. Baš takva tragedija pogodila je mladog Partizanovog fudbalera Zorana Racića u trenutku kada je tek zakoračio na fudbalsku pozornicu, na njegovoj trinaestoj prvenstvenoj utakmici za „crno-bele“.
Sada Zoran leži u Specijalističkoj bolnici na Banjici i razmišlja o svom životu, sportskoj karijeri, koja je dovedena u pitanje, školi, etici i zelenoj fudbalskoj areni… Još je kod njega primetan šok od udesa koji ga je onog kobnog popodneva zadesio na stadionu JNA. Jer, tu, na svom „bunjištu“, pred svojim vernim navijačima, u zanosu mladosti i ushićenja, koja fudbal može da proizvede, samo za delić sekunde, u svojoj dvadesetoj godini života, upoznao je i onu rapavu stranu profesionalizma svu surovost izopačene borbe za bodove, koja je prisutna u našem fudbalu. Bio je pokošen hladnokrvno, rutinerski, kao da je to nešto sasvim uobičajeno. Na očigled svojih užasnih drugova, igrača protivničkog tima i nezainteresovanog sudije.
Zoran je stradao, ali u tom stradanju, preko noći, postao je veliki, postao je ličnost koja je pokrenula ustajale savesti fudbalskih radnika, sudijske organizacije, milionskog gledališta. Njegova nesreća pokrenula je borbu koja tek počinje da se rasplamsava, borbe za ljudskija odnose u jugoslovenskom fudbalu, za viteško nadmetanje, za pravi sportski moral…
Već znamo kako tu tužnu sudbinu profesionalnog fudbalera, kada povređen ostaje van stroja. Međutim, Zoran nije sam. Bolnička soba 318 prepuna je i kada nije vreme posete. Lekari dr Nešović i dr Radulović jedva imaju vremena da ostanu sami sa pacijentom. Sve garniture fudbalera „crno-belih“ defiluju kroz Zoranovu sobu. Tu su drugarski stisci ruku, osmesi ohrabrenja, podrške… Svima se u očima čita: Zorane, nisi sam! Partizan ne ostavlja svog igrača na cedilu. U to se uverio i Zoran: sve vreme bolovanja primaće iste prinadležnosti kao da igra. O njemu će biti vođena posebna briga.
Tu je i Zoranov otac Pera, vatreni navijač Partizana i majka Milka, brat Vitko devojka Snežana. Oni su doputovali iz Ivanjice, ali, kako rekoše, vraćaju se spokojni. Zoran je u dobrim rukama. Vio je tu i Jusuf Hatunić. Doduše, sa velikim zakašnjenjem, došao je sa ekipom TV-Sarajevo, koja kao da je imala samo jedan jedini cilj: pitanje Zoranu „Po vašem mišljenju, da li je Hatunić namerno startovao na vas?“ „To samo on zna“, odgovorio je Zoran, nimalo osvetnički, sa željom da ta mora pobegne od njega, da zaboravi. On zna — osvete nema, sportista mora sve da otrpi.
„Znam da nije lako“, poručio je Zoran čitaocima „Partizanovog vesnika“ i svim prijateljima kluba, „ali potrebna je jaka volja. A ja je imam. Iskoristiću vreme ležanja da spremim ispite, a onda, kada povreda prođe, eto me opet na terenu, jer fudbal je moja najveća ljubav.