ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Radoslav Bečejac:
- Rođen: 1947. godine
- Igrao: od 1959, a igra još uvek
- U klubu: Proleter, Partizan i Olimpija
- Na mestu: polutke i halfa
- Reprezentativac: 14. puta
- Zanimanje: profesionalni fudbaler
Radoslav Bečejac, popularni „Zaza“, pripada najužem krugu onih superdarovitih asova provincijskog fudbala koji su napravili munjevitu karijeru dolaskom u veliku klupsku sredinu. U trenutku kada je trebalo da se preseli iz Zrenjanina u Beograd, tada 18-godišnji Bečejac bio je na meti jugoslovenske „velike četvorke“ (Hajduka, Zvezde, Partizana i Dinama). Već sam taj podatak govori dovoljno za sebe. Biti prva violina u tada drugoligaškoj ekipi zrenjaninskog Proletera, a zamaći za oko najrenomiranijim klubovima i stručnjacima u zemlji značilo je biti — više nego talenat!
Da takve ocene nisu bile preterane, uverila se brzo celokupna jugoslovenska fudbalska javnost. Iako je pristupio našem „crno-belom“ klubu u godini najžešće konkurencije (1962.), kada su jugoslovenskim zelenim poprištima „gazile“ nezaboravne „bebe“, vispreni „Zaza“ je zaigrao u novoj sredini od prvog dana bez kompleksa, onako kako samo on ume, pa nije nikakvo čudo što se probio u standardnu prvu garnituru superšampionske ekipe Partizana, a ubrzo posle toga i među jedanaestoricu najboljih fudbalera izabranog, nacionalnog tima!
Za šest godina, koliko je ukupno nosio naš „crno-beli“ dres (1962—1967), Bečejac, je, zajedno s generacijom „beba“, prošao sva slavna poprišta i bitke: u tom razdoblju tri puta se popeo sa svojim drugovima na šampionski tron, a doživeo je i najveću čast — na stadionu „Hejsel“ (1966. godine u Briselu) bio je jedan od aktera nezaboravnog meča, Partizan — Real (1:2) u finalu Kupa evropskih šampiona!
Koje su igračke vrline krasile ovog vanserijskog fudbalera?
Pre svega — atletizam. Iako niskog rasta i nevelike mase, na nogama je bio veoma stabilan, čvrst i žilav momak, koji nije zazirao ni od najoštrijeg duela (što je dokazao prilikom prekomande sa polutke na mesto halfa, gde je morao da se lati i mnogih odbrambenih zadataka). Rast mu nije nimalo smetao da veoma visoko skoči i daleko doskoči. Posebno se odlikovao brzinom, kratkim sprintom i munjevitim startom iz mesta.
Ipak, njegovo prevashodno oružje je bilo u domenu fudbalske tehnike i taktike. Vanredno školovan i obrađen fudbaler, koji je brzo i lukavo mislio u igri, imao je niz sjajnih rešenja na sredini polja, pa mu je najviše odgovarala uloga fudbalera „za vezu“. Doda li se tome da je bio sjajan dribler, što mu je često omogućavalo da iznalazi individualna rešenja, a uz to i veoma silovit šuter obema nogama, onda je tim sve rečeno o srećnom spoju „pakera-bombardera“, koji je obično bio golgeter ne samo spektakularnih već i odlučujućih pogodaka za svoju ekipu!
Posle odlaska iz Partizana (1968. godine) nastavio je karijeru sa velikim uspehom u dresu ljubljanske Olimpije. Prava je šteta što je prerano napustio naš klub. Njegovim odlaskom izgubili su podjednako — Bečejac i Partizan!