Svemir Đorđić i Blagoje Istatov o karijeri, Partizanu, inostranstvu…
U ovoj ludoj trci sa vremenom mnogi nam događaji promaknu nezapaženo, a ne bi trebalo tako da bude, pa nigde, ili gotovo nigde nije zabeleženo da je Svemir Đorđić nedavno i 400-ti put obukao crno beli dres.
Na terenu — ćudljiv, van terena smiren, inteligentan, duhovit mladić. A, događalo se da do delirijuma oduševljenja dovede gledalište. Neka ona priča iz Las Palmasa bude ilustracija…
Igrao je Partizan protiv Penjarola, a Svemir Đorđić sa 35 metara „zakucao“ loptu u raklje, bila mu je to, valjda, igra života, nizao je protivnike, driblovao, šutirao… Po završetku meča igrači Penjarola načinili su špalir majstoru (Đorđić), a oduševljeni gledaoci bacali jastučiće za sedenje. Fudbaler veće priznanje ne može da dobije.
Ali, u njegovoj fudbalskoj priči ostalo je nešto nedorečeno, iako fudbaler velikog potencijala, uvek je bio između klupe i standardnog tima. Majstorstvo mu je priznavano, a tretiran je kao — kalfa!
— Ne znam zašto je tako — priča Đorđić. — Uvek su treneri govorili da imam potez više, fudbal, međutim, nisam shvatao kao igrariju, znam dobro da od njega živim i pokušavao sam uvek da budem na treningu i utakmicama — profesionalac.
Danas je samo rezerva. Prošle godine se vratio iz JNA i odmah je ubačen u vatru prvoligaških mečeva.
— Pomagao sam koliko sam mogao, a bili smo, čini mi se, u teškoj situaciji. Borili smo se za opstanak. Tu je, mislim, početak mog kraja, jer sam obukao dres odmah po skidanju uniforme. Sagoreo sam, da kažem „eksploatisao“ se do kraja. Jesenas, na startu novog prvenstva, nisam igrao kako mogu i preselio se na klupu.
Govori smireno, bez žuči, realno sagledava situaciju, pa hoće da kaže i ovo…
— Mojim drugovima sad ide odlično. U prilici smo da posle mnogo posnih godina opet osvojimo prvo mesto. Bilo bi zaista nekolegijalno da se busam u prsa, da podsećam na one dane kad sam bio standardni prvotimac. Krenulo je dobro, i na klupi sam, a ne ljutim se zbog toga. Naravno, treniram savesno, uvek sam pri ruci treneru, kad mi se ukaže šansa, pokušavam da dam pun udeo.
— Đorđiću, činili vam se da niste postigli koliko možete, da ste, ipak, ostali nedorečen talenat?
— Nisam nezadovoljan svojom karijerom. Odigrao sam više dobrih mečeva, 400 puta bio prvotimac. Pa ipak, čini mi se da nisam u potpunosti dokazao svoj talenat, nisam pružao onoliko koliko stvarno mogu. Bio bih nepravedan i prema klubu i prema drugovima kad bih svaljivao krivicu na njih, ili nekog drugog. Svako je kovač svoje sreće, što moja karijera nije blistavija, kriv je — Svemir Đorđić!
Ovako govore pravi sportisti, a „Svema“ je upravo to.
— Pitaju me gde ću u junu: Ne znam ni ja. Imam neke ponude, izvesno je samo da ću karijeru nastaviti u inostranstvu. Voleo bih da to bude u Španiji, odgovara mi ta klima, igra, ljudi. Videćemo. Radovao bih se, najviše na svetu, da Partizan pre mog odlaska postane prvak, bio bi divan i dirljiv šampionski oproštaj sa klubom, drugovima, trenerima.
I Blagoje Istatov je, kao, i Svemir Đorđić, došao sa reputacijom najboljeg drugoligaškog golmana. I njegove igre su bile uspešne, ali i on se nije u potpunosti dokazao.
— Taj utisak je tačan — govori korpulentna dobričina, čovek koji po mnogo čemu podseća na legendarnog Nikoletinu Bursaća, jer je stasit, krupan, muških crta, a opet emotivan, dobroćudan. — Nisam zadovoljan onim što sam pružio u Partizanu, mada bih mogao da za to nađem opravdanje. Osnovni je, ipak, taj da je u vreme kad sam branio, odbrana igrala slabije. Kasnije, kod Mirka Damjanovića, veoma se malo radilo sa mnom!
I on je u Španiji blistao, njegove odbrane protiv Crvene zvezde dugo će biti pamćene, interesantno je, takođe, da ni Istatov, kao ni Đorđić, ne govori ljutito, ne krivi druge.
— I sreća mi je malo okrenula leđa, a to je, priznaćete, važan faktor. I još nešto: porodica mi je bila u Strumici (supruga i dvoje dece) i to me sputavalo da pokažem sve svoje kvalitete.
Letos je u Humsku 1 stigao Radmilo Ivančević i stao među stative, Istatov je samo rezerva, ali on se ne ljuti.
— Radmilo brani dobro i — neka nosi dres sa brojem 1. Želim mu mnogo više sreće i uspeha nego što sam ja imao. Voleo bih, kao što reče Đorđić, da i moj rastanak sa klubom bude u vreme šampionskog slavlja. Imamo šansu.
I Blagoje Istatov će pokušati u junu da pronađe klub u inostranstvu, propisi mu to dozvoljavaju, Partizan mu je dao sa glasnost.
Tako dvojica odličnih fudbalera, dobrih momaka, korektnih kolega verovatno odlaze iz Partizana. Obojica tvrde da će im vreme provedeno u Humskoj 1, ostati zauvek u lepom sećanju.