TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Iz prethodna dva nastavka ove serije videli smo da je fudbalski klub „Partizan“ doživeo dva uzastopna krizna petogodišnja perioda, u kojima nije mogao nikako da konsoliduje svoje redove, stvori istinsku šampionsku ekipu i zabeleži neki zapaženiji rezultat u oficijelnim domaćim i stranim konkurencijama. Prvu „petoljetku“ ozbiljne krize (1965 — 1970), smenila je sledeća, još depresivnija (1970 — 1975), u kojoj je Partizan ostao ponovo kratkih rukava.
Istini za volju, u istoriji sva su zakonite pojave, godine prosperiteta smenjuju obavezno godine kriza i obrnuto. Ipak, decenija apstinencije na planu osvajanja titula i trofeja u najmanju ruku je neuobičajena. A naš crno-beli klub — hteli mi to ili ne — nije uneo u svoje vitrine punih deset godina nijedan šampionski pehar. Doda li se tome da s peharom maršala Tita naši fudbaleri već skoro dve decenije nisu optrčali počasni krug, onda situacija postaje više nego alarmantna!
Doduše, za „gašenje požara“ nismo pozvani mi, niti nam pada na pamet da u tom smislu dajemo recepte, jer to je posao stručnjaka zaduženih da stvari dovedu ponovo u red. No, to ne znači da ne možemo da ukažemo na uzroke koji su do krizne situacije doveli. U prošlom nastavku smo neke već naveli, ali smo naglasili da su to oni najdirektniji, površinski — vidljivi „golim okom“, koji su i laiku jasni. Međutim, postoji jedan mnogo dublji, koji se povlači već deset godina i seže u daleku prošlost. Njegov recidiv nadvio se na naš klub još one zlokobne 1965-66. sezone i od tada nas ne napušta. Reč je o onoj brzometnoj rasprodaji „zlatne generacije“ trostrukih uzastopnih šampiona, koja je u jednoj noći (i to u zenitu moći) bezdušno rasturena.
Čudna mi čuda — reći će neupućeni — zar se nije to dešavalo i drugim fudbalskim kolektivima, a ipak su uspevali da se regenerišu brzo i ponovo uspostave svoj šampionski korak. Ne poričemo: dešavalo se i drugim klubovima da izgube prekonoć svoje asove. Ali se isto tako, po pravilu događalo da je klub posle toga za duže vreme bio lišen standardnog sastava, fizionomije igre, rezultata i trofeja. O tome svedoče brojni primeri prošlosti. Navešćemo samo neke.
Naš večiti rival Crvena zvezda imala je u periodu 1955-1960. izrazito šampionski tim, koji je u svakoj od tih sezona osvajao po neki nacionalni trofej. A onda, u ciglo jednoj godini, klub su napustili Beara, Spajić, Zebec, Kostić, Tasić, Šekularac — i za „crveno-bele“ nastalo je „sedam gladnih godina“! Još eklatantniji je primer komšijskog nacionalnog fudbala — austrijskog i mađarskog. Prvi su u godinama 1953-54 rasprodali Ocvirka, Stojaspala, Melhiora, Štritiha, Hubera, Dekera, Dinsta i gotovo sve ostalo što je vredelo u bečkom fudbalu i od tada se više nikada nisu vratili na puteve stare slave. Još drastičniji je bio pad mađarskog fudbala posle događaja iz 1956. godine. Legendarna „husarska konjica“ Ferenca Puškaša napustila je zemlju i, dotle sigurno prva fudbalska nacija sveta, srozala se na kolosek drugorazrednih evropskih sila!
Zašto je to tako? Odgovor bi za služio čitavu studiju, ali njegova esencija se može sažeti u nekoliko reči: veći trener od svih trenera, pedagoga i fudbalskih učitelja je zreo, ekstraklasni igrač pored koga, u „živoj igri“, mlad, darovit fudbaler najbrže uči i stasa. Konkretno: jedan Florijan Albert je titulom najboljeg igrača Evrope (koju dodeljuje pariski „L‘ekip“) dokazao da je fudbaler izuzetnih sposobnosti i dara, ali bi on nesumnjivo bio još veći da je u nacionalnom timu Mađarske debitovao između jednog Puškaša, Kočiša, Božika, Cibora i Šandora! Isto kao što bi Dragan Džajić dosegao veću svetsku slavu da ga je kojim slučajem, na početku karijere, kao saradnik na levoj poluci, dočekao Dragoslav Šekularac. I naši „crno-beli“ asovi u ovoj nesrećnoj deceniji — Bora Đorđević, Vukotić, Paunović — momci nesumnjivog talenta i lucidnosti beležili bi daleko veće rezultate da na startu u „fudbalski život“ nisu bili prepušteni sami sebi, već učiteljskoj palici dirigenata i saigrača kao što su bili jedan Vasović, Galić, Šoškić, Jusufi i ostali prevremeno demobilisani „crno-beli“ velikani-prethodnici!
Ipak, uprkos ovako crnom rezultatsko-trofejnom bilansu u minuloj deceniji „gladi“, fudbalski klub Partizan je zabeležio i jednu veličanstvenu pobedu, jedan izuzetan trijumf kakav nije postigla nijedna prethodna generacija. No, o tome u narednom broju.