LJUDI U SENCI
U trenucima jubilarne 30-godišnjice naše pobede nad fašizmom, i slavlja 30 — godina od osnivanja Partizana, prijatna je obaveza i dužnost setiti se svih onih sportskih radnika, koji su svojim prisustvom i radom obogatili sadržaj života i aktivnosti u klubovima JSD Partizan.
Ova rubrika ima zadatak da podseti na mnoge divne ljude, koji su za ovih trideset godina postigli izvanredne rezultate, koji su stvarali naš Partizan, a kojima je on drugi dom.
Govorićemo o ljudima, koji su na svoj nesebičan način, doprineli uspehu kluba u kome rade, koji su dugi niz godina negovali svetlu tradiciju naših partizana i trudili se da ime Partizan, kroz tri decenije svoga postojanja ostane svetlo i neokaljano.
Spomenućemo zaslužne ljude u Partizanu o kojima se malo zna, čiji se rezultati nigde ne pišu, kojima nisu upućeni aplauzi i ovacije posle pobeda i uspeha, ali bez kojih se ne može nikako zamisliti naše Društvo.
Kroz JSD Partizan je prošlo mnogo zaslužnih sportista, članova uprave, amaterskih radnika, trenera i simpatizera „crno-bele“ boje. Svi oni zajedno, doprineli su stvaranju svetle tradicije najvećeg sportskog kolektiva u zemlji. Njihov doprinos Partizanu i jugoslovenskom sportu je od neprocenjive vrednosti. Ipak, ono što ih odlikuje, zbližava i povezuje u jednu neraskidivu celinu, jeste velika i nesebična ljubav prema Partizanu.
Sima Škiljaica je nesumnjivo izuzetna ličnost našeg streljačkog kluba. Sportski radnik — amater, koji je uz Ivana Turčinovića (prvog predsednika streljačkog kluba) bio jedan od inicijatora da se formira ovaj svojevrsni kolektiv.
Po svom stažu i vernosti klubu svojevrsni je rekorder. Punih 15 godina, bez prekida, posvetio je klubu, a 30 godina „crno-beloj“ boji. Zato nije nikakvo čudo što za Partizan kaže. — „To mi je drugi dom“.
Svoju aktivnost, kao sportski radnik, započinje odmah po osnivanju Partizana, 1945. godine i to pri Domu Armije. Bilo je to vreme neposredno posle oslobođenja, puno vere i entuzijazma u svetliju budućnost — vreme kada se „rađao“ Partizan.
Učesnik NOB, jedan od oslobodilaca Beograda i sam partizan, svoje srce poklonio je Partizanu. Postao je Partizanovac — jer je to ime za njega značilo simbol naše borbe, solidarnosti naših naroda, simbol jugoslovenstva.
Po prirodi je tih i nenametljiv, odmeren i strog kada je to potrebno, a pri tom vrlo pravedan, stekao je simpatije okoline u kojoj živi i radi. Izvanredan pedagog, kada su u pitanju najmlađi, očinski brižan i spreman u svakom trenutku da pomogne savetom i lepom reči. Pun strpljenja da sasluša tuđu nevolju.
Uvek je uspevao da stvori dobre drugarske odnose, jer je pre svega u sportisti gledao čoveka, ličnost koju treba shvatiti i razumeti. Zajedno sa strelcima preživljavao teške trenutke na vatrenoj liniji. Preznojavao se i strepeo, možda i više od njih. Za svaki „ubijeni“ krug, za svaki ishod meča.
Uvek se borio za uvođenje novih samoupravnih odnosa u klubu. Prvi je inicirao ideju da sportiste treba angažovati u upravu kluba, da ravnopravno sa ostalim članovima uprave donose odluke od vitalnog značaja za život i rad ovog kolektiva. Još mnogo pre Pisma druga Tita i Izvršnog biroa, većina strelaca bila je angažovana u rukovođenju klubom.
Punih 30 godina, svaki trenutak svog slobodnog vremena, posvetio je Partizanu. Sve svoje umne i fizičke sposobnosti koristio je kao doprinos razvoju sporta uopšte.
Zahvaljujući njemu 15 godina klub nije morao da uzme službenika jer Sima Škiljaica vodi svo administrativno finansijsko poslovanje sam. Ni jedan dinar nije utrošen na vođenje ovih poslova, jer problem nedovoljno finansijskih sredstava i u ovom kolektivu je prisutan. Ali, čika Sima zvani „Škotlanđanin“, kako ga strelni popularno zovu, uvek je umeo i znao da sačuva svaki dinar za „crne dane“. Pozajmice i dugovanja su nepoznata u ovom klubu.
Za sve ovo vreme, vaspitavao je na desetine vrhunskih strelaca, koji su poznati ne samo u našoj zemlji, već i u svetu. Podsetimo se samo imena: Slaviša Drinčić, Olgica Đorđević, Vladimir Pejčev, Snežana Andrejević, Slobodan Gavrić, Mirjana Mašić — svi oni ponikli su u Partizanu, a bili su dika i ponos Sime Škiljaice. Nikad nije morao da se zastidi njihovih loših rezultata ili ponašanja.
Ipak, najteže mu je bilo kada je morao da se oprašta od strelaca koji su odlazili iz kluba, a on nije imao ni moći, ni snage da ih zadrži.
Po prirodi osetljiv, nikako ne može da se pomiri sa činjenicom da strelci Partizana nemaju svoj dom. Potucaju se od nemila do nedraga, a treniraju, tamo gde ih neko primi.
Vreme prolazi i Sima Škiljaica pomišlja na povlačenje. Pokušava da nađe zamenu, čoveka koji će biti mlađi, koga će op uputiti u posao. A, posao je ogroman. Ljudi se nerado primaju obaveza i to je ono što najviše boli — kome ostaviti upražnjeno mesto a da ne bude posledica po klub. Odluka se odlaže iz dana u dan u nadi da će se naći još neki entuzijasta, koji će to sve raditi bez novaca.
Želja mu je da se ne zaborave „stari“ Partizanovci, jer njih nije tako mnogo da im se ne može ukazati dužno poštovanje.