TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Iz prethodna dva nastavka videli smo da je FK Partizan godine najdublje krize doživeo u deceniji koja je ostala za nama (1965—1975.), kada je posle najvećeg trijumfa u svojoj istoriji — proboja u finale Kupa šampiona — tonuo iz sezone u sezonu sve niže i ostajao stalno kratkih rukava: bez i jednog jedinog oficijelnog domaćeg ili inostranog trofeja u klupskim vitrinama!
A, ipak, baš u toj „crnoj deceniji“ Partizan je zabeležio jednu od najkrupnijih pobeda u 30-godišnjem razdoblju postojanja, značajniju i krupniju nego nijednu pre toga — dobio je dragocenu bitku za navijače! Nikada ranije, ni u danima velike slave najekskluzivnijih asova Bobeka, Zebeca, Čajkovskog, Milutinovića, Belina i Brozovića ili nezaboravnih pobeda najšampionskijih momaka Galića, Jusufija, Šoškića, Vasovića, Kovačevića, Bečejca i drugova, crno-beli tabor nije imao toliko vernih poklonika na tribinama naših sportskih stadiona i tako odanu i istrajnu armiju zakletih navijača, pogotovu beogradskih, kao u ovoj deceniji u kojoj je obeležio neuspeh i ostajao redovno praznih šaka! Otkuda ovaj paradoks?! Razlozi tog, naizgled bizarnog, fenomena su mnogostruki, no ovde ćemo navesti samo najznačajnije.
Afirmacija i popularnost svih velikih klubova u svetu, pa shodno tome i Partizana, nisu nastajali prekonoć, nego su redovno bili rezultat strpljivog, dugovremenog, neimarskog puta zidanog blistavim pobedama trofejima i trijumfima, podupiranog velikim tradicijama kamen po kamen velikim tradicijama koji su nicali na naporima izuzetnih igračkih ličnosti, pogotovu autohtonih — poniklih u krilu samog kluba.
Partizan u svojoj 30 godina dugoj istoriji nije nikada oskudevao u trofejima. Naprotiv, kad je reč o titulama, može se slobodno reći da je uz Crvenu zvezdu naš najtrofejniji fudbalski kolektiv. A kad se radi o jednokratnim trijumfima i spektakularnim pobedama onda je čak ispred svog večitog rivala — jedinstven i neponovljiv jugoslovenski tim! To je nesumnjivo bio i prvi kvasac njegovog docnijeg mnogomilionskog — „navijačkog testa“!
Tradicijom takođe bogat i raskošan kao „crveno-bele“ komšije, Partizan je stvarao i mnoge tradicije jugoslovenskog posleratnog fudbala u čemu je njegova velika istorijska zasluga za naš loptački sport i drug veliki mobilizacioni faktor u regrutaciji mnogomilionskih navijačkih masa oko crno-bele klupske boje.
Ipak, presudnu ulogu u sticanju ogromne popularnosti i omiljenosti našeg fudbalskog tima širom zemlje odigrale su izuzetne fudbalske ličnosti igračke i ne samo igračke ličnosti našeg crno-belog kluba koje su nosile naš crno-beli dres u prošlosti. Prekretnicu je u tom pogledu činila legendarna generacija Partizanovih „beba“. Njenom pojavom na sceni strahovito je omasovljen naš beogradski navijački kadar koji je posle mnogo godina postao ravan ako ne i veći od komšijskog — Zvezdaškog. Razlog tome nisu bili samo izvanredni podvizi ove generacije na borilištu, već pre svega prevashodno njen autohtoni sastav. Bio je to prvi put u istoriji FK Partizan da gro njegovog tima ne čine došljaci već momci ponikli u njegovim redovima: rođeni u Beogradu, stasali u našoj fudbalskoj školi od najranijih dana — u crno-belom pionirskom dresu ili na beogradskim poljančićima!
Faktorima ove naše najveće pobede i bitke za navijačka srca — visokim tradicijama, velikim trijumfima i izuzetnim ličnostima biće posvećeni naredni nastavci ove serije.