KROZ NAŠU LUPU
Plahovitost u gestu može ponekad da ima i najbolju težnju ali ostavlja neprijatan utisak na posmatrače. Na utakmici Partizan — Sarajevo (2:1) u jednom trenutku došlo je do verbalnog duela između kapitena Momčila Vukotića i desnog krila „crno-belih“ Zavišića. Kao što se već zna razlog je u propuštenoj šansi Partizanove „sedmice“. U besu kapiten upućuje oštre reči prekora svome drugu. Uzeo je za sebe samo relativna prava da sme da prekori, opomene. Možda su to bile i uvredljive reči i dogodilo se da je Zavišić istom merom uzvratio. I onda ona mučna scena koja je podsećala na nakostrešene petlove pre borbe. Ne znam da li iz nagona ili iz volje Vukotić povlači Zavišića za kosu. Ta neočekivana, rastrojena inventivnost Partizanovog najboljeg igrača iznenadila je sve prisutne. Vukotić je okrnjio svoju ličnost načinivši takav gest samozaborava.
Svi su to zamerili Moci. Onaj koji sve uprošćeno vidi smatra da je taj gest u stvari suspendovan udarac, jer je u svemu bilo i malo samokontrole, pa se nije dogodilo ono najgore: da udari drug na druga! Kritika može da bude razumna interpretacija i presuda. Ovo drugo je uvek lakše. Ne želim da branim Vukotićev postupak, ali se on mora posmatrati u konturi svog njegovog angažovanja na terenu, igre, temperamenta i onoga što čini njegovu igračku ličnost.
Nema sumnje: Vukotić je igrač ekstra klase! Ne samo zato što je fudbalski znalac, odličan tehničar, vešt dribler, nadahnut strelac, već pre svega i zato što je po temperamentu i mentalitetu punokrvan fudbaler. Kada je osion prema sudijama, kada nasrće na protivnika ili grdi saigrače Vukotić pokazuje svoje pravo lice. Tu nema maske i pritvornosti. Sve je istinito, jer kod njega to potiče iz krvi, negde duboko iz njega, možda iz same duše i ne nastavlja se mirno, već uvek u erupcijama. Takav je i u radosti i u bolu. Da nema takav temperament sigurno je da ne bi bio tako kvalitetan igrač. Dakako, to mu ne daje pravo da se nedostojno ponaša, da bude ličan do samozaljubljenosti, do narcizma i da čini prestupe zbog kojih kasnije trpe i on i klub.
Zavišić zaslužuje reči priznanja što je u tako izazovnoj situaciji uspeo da se savlada. To je samo dokaz njegove snage, a ne slabosti kako neki misle. Istina, onako rezigniran, pošao je da napusti teren. Oborene glave, troma koraka kretao se prema suprotnoj aut-liniji. Imao je dovoljno vremena da se ohladi, da i u gnevu shvati svu deplasiranost takvog gesta i da se diskretno pokajnički vrati igri bez onih teatarskih scena ubeđivanja od trenera ili saigrača. To je bio divan gest razumevanja svoga starijeg druga koji je plamtio od najlepših fudbalerskih želja — da se postigne gol, ali izabrao najgori način da to manifestuje.
I Vukotić i svi drugi moraju znati da je u fudbalu najlakše pogrešiti. Pa samo nekoliko dana pre te utakmice Vukotić je na tom istom stadionu promašio prazan gol sa samo nekoliko metara udaljenosti od mreže. Čini se da je bilo teže učiniti da lopta ode preko gola nego pogoditi cilj. Ali, eto, dogodilo se i to. Sigurno je da je on više od svih želeo pravi potez. Na nesreću, ispalo je drugačije. I zato je on pre svih drugih morao razumeti Zavišića i zakočiti se, ne dozvoliti samozaborav.
Ovo je prilika da se istakne držanje trenera Tome Kaloperovića. Bez dramatičnosti, mirno, kao iskusan čovek i majstor u poznavanju duše igrača ostao je da sedi na klupi i svojim spokojem sugeriše igračima samosavlađivanje i kontrolu. Nije plamtećim rečima potpirivao vatru, već je mandarinskim mirom i držanjem učinio da se igrači postide onoga što su učinili. Zar posle toga treba još govoriti o nekim disciplinskim merama?!