U sportu, osim lepih postoje i one druge sudbine
Svaki uspeh naših vrhunskih sportista propraćen je dozom publiciteta, čestitke i tapšanja po ramenu stižu sa svih strana. Niko tada ne zaboravlja da napomene: „Mi smo verovali u tebe!“. Tu se nađe i po neki poziv na otvaranje novosagrađenog objekta, mora se izvesti početni udarac na važnoj utakmici i biti član žirija u izbor za najlepšu devojku. Novine su pune fotografija i hvalospeva čoveka koji „nam je osvetlao obraz“. Sve to traje do momenta dok je taj sportista najbolji u svom domenu, a kad psiho-fizičke mogućnosti, što je sasvim prirodno, sađu u silaznu putanju, taj (već bivši) rekorder je prepušten samom sebi. I, ako nije blagovremeno obezbedio svoju egzistenciju nastaju grdni problemi, Aplauzi su samo daleki odjek lepog, zov sadašnjeg trenutka je stvarnost.
Uvek, u svakoj sportskoj priči postoji i druga strana medalje, sama što je ova često potisnuta u stranu i o teškoćama i problemima se nerado govori. Ovaj napis, pored ostalih, ima cilj da slovom ocrta sudbine sportista koji su obećavali da uzlete u orlovske visine, a (iz raznoraznih subjektivnih i objektivnih razloga) — let im je znatno niži. Zato, da ne bi neko od golobradih dečaka koji kreće sportskim stazama pomislio, da je taj trnoviti put — aleja uokvirena najplemenitijim cvećem, uspesima bez kriznih momenata.
Oni su izabrali pravi put
Dragan Đukić je košarku zaigrao u čačanskom Borcu i odmah je svojim blještavim talentom nagovestio karijeru krcatu uspesima. Imao je preduslove da se vine u zvezdano košarkaško nebo, tim pre što je prošao kroz sve razvojne faze na putu do seniora. Ubrzo njegove dobre igre prelaze granice uskih čačanskih sokaka i on postaje član naše najbolje juniorske selekcije zajedno sa Slavnićem, Šolmanom, Jelovcem… Ta generacija postiže lep uspeh osvajanjem drugog mesta na prvenstvu Evrope, a — kao jedan od najboljih — Đukić sa (nepunih devetnaest godina) uskače u seniorsku reprezentaciju i igra na prvenstvu Balkana u Turskoj. Sve je nagoveštavalo da će se ovaj daroviti igrač ustaliti u reprezentaciji i preći u neki od većih klubova koji su se interesovali za njega. Ipak, nije tako bilo. Đukić nastavlja da igra u Borcu i kroz par sezona izražava želju da pređe u Partizan, jer su mu se roditelji u međuvremenu preselili u glavni grad.
ĐUKIĆ: Sve bi bilo drugačije da sam odmah prešao u neki veći klub, kao što su to uradili Jerkov, Delibašić, Kićanović, Todorić. Ovako, mojoj želji da se nađem u „crno-belom“ jatu se nije udovoljilo, da bih igrao u Partizanu morao sam da pauziram dve sezone (u trenutku kada sam morao najviše vremena da provodim u igri) i — to je bilo odlučujuće.
Sa malo više logičkog rezonovanja ljudi iz Čačka, Đukić bi danas bio i dalje reprezentativac, ovako je „samo“ dobar igrač, u proteklom šampionatu pružio je i niz zapaženih rola u prvoj postavi „crno-belih“.
Kad sitan račun pobedi emocije
Još dvojica njegovih drugova sa kojima danas igra u istom dresu bili su članovi juniorske i seniorske državne reprezentacije. Reč je o Goranu Latifiću i Žarku Zečeviću, koji su doživeli Đukićevu igračku sudbinu, samo su razlozi za to druge prirode. Sva trojica danas sa uspehom igraju u „crno-belom“ jatu, od koga se u narednom prvenstvu očekuje juriš i osvajanje titule državnog prvaka, ali — ostaje utisak da se igrački nisu do kraja izrazili u odnosu na početne mogućnosti. Međutim, ovu trojicu momaka krasi i jedna zajednička osobina, koja pokazuje da su oni izabrali pravo polje na kome će iskazati svoje ne male mogućnosti: i Zečević i Latifić i Đukić su apsolventi Ekonomskog fakulteta! Njihove igračke sudbine ovim poslednjim podatkom postaju pouka i pozitivan primer. Nisu sebe našli u sportu, ali svoj izraz originalno prezentiraju na intelektualnom planu; našli su svoj put kojim sigurno koračaju, smelo gledaju u budućnost jer nemaju razloga da je se plaše!
Ipak, nije kraj svake sportske priče isti kao u slučaju navedene trojice sportista i studenata. Da ne nabrajamo slučajeve kad sport ne donese mnogo, a bivši rekorder se nenadano nađe na ulici bez ikakve izvesnosti u pogledu svoje egzistencije — prisetite se sami tih slučajeva.
Ljubiteljima sporta se nameće misao o Miodragu Živaljeviću, dojučerašnjem standardnom prvotimcu. Šta je sa njim? — sve češća su pitanja, jer ovaj momak polako pada u zaborav i njegovo ime više ne puni stranice sportske štampe. Nekada je čitav navijački „jug“ znao kako ja „Živalj“ dao Mariću gol sa „pola igrališta“, sada vide da ga nema u timu i okrenuti su novim ljubimcima, koji, možda, ne mogu da urade ono što i Živaljević, ali oni znaju neku drugu „fintu“ kojom nagone publiku na aplauz.
Živaljević nije više ni rezerva, a na početku drugog dela šampionata njemu se nije izašlo u susret, odbili su da ga puste nađe sebi drugi klub u kome bi igrao. Neko će reći, to su samo surovi zakoni profesionalnog fudbala! Možda, možda je i tako? Živaljević je otac i on mora da se brine za egzistenciji svoje porodice, ali se ne možemo oteti utisku da se ponekad pre čoveka gleda interes.
Ne zna se, za sada, zašto Živaljevića nisu pustili da promeni sredinu. Zna samo da je svaki novi trener sa sobom donosio neku novu, „originalnu“ ideju, tako da je Živaljević, za jednog bio tipično desno krilo, za drugog bek reprezentativnog formata, za trećeg i četvrtog centarfor i manevarski igrač van serije; danas nije ni rezerva. Ali, dosta je o tome, nije badava naš narod rekao da uvek postoji i druga strana medalje!