Još jedan nezaboravan derbi: Naš levi bek Radomir Antić, junak „derbija proleća 75“ izbrisao je sa terena — kao gumom — najjači protivnički adut, svog direktnog rivala „Coleta“ Jankovića
Još jedan veliki derbi ostao je za nama. Još jedan tradicionalni okršaj večitih rivala doneo je praznično raspoloženje na ulice glavnog grada. Osamnaestog maja kapije Stadiona JNA bile su mnogo pre početka meča zatvorene, a gledalište krcato do poslednjeg mesta. Impozantna masa od 55.000 ljubitelja fudbala, na hiljade razvijorenih „crno-belih“ i „crveno-belih“ stegova dočekali su izlazak ekipa na teren i prvi zvižduk sudije Gugulovića. Nezaboravni mizanscen, koji prethodi samo monstr-predstavama, ponovio se još jedanput, ko zna koji put u trideset godina dugoj istoriji, Crvene zvezde i Partizana. Bio je identičan u dlaku onome iz davnih vremena kada su ekipe večitih rivala predvodile jedan Brozović i Stanković, Bobek i Mitić ili Šekularac i Galić.
I predstava je bila u svemu nalik onima iz prošlosti: vrhunska drama od prvog do poslednjeg minuta, u kojoj je uloga tragična pripadala čas jednoj čas drugoj strani: zar ne kad je svaka ekipa izvela po jedan jedanaesterac, kad je vodeći pogodak (Vladimira Petrovića) postignut tek u 80-oj minuti, a izjednačujući (Boško Đorđević) samo dva minuta pre kraja, kad je Partizan u 67. minutu ostao sa igračem manje, a Istatov u 53 nadmudrio svog pandana sa crveno-bele kapije Olju Petrovića i maestralnom odbranom zadržao njegov — dotle inače nepromašiv — udarac sa bele tačke!
Kao što vidimo uzbuđenja je bilo na pretek, pa ipak, osnovna karakteristika ovog derbija, po kome će se on večno pamtiti, bio je neshvatljivo veliki broj šansi obe ekipe i za ovakvu predstavu još neshvatljiviji broj promašaja nepreciznih strelaca. Čini se da je u tom pogledu ovaj derbi bio dosad rekordan, pa je sasvim ispravna unisona ocena sportskih izveštača koji su javili svojim redakcijama: „Derbi je ispunio očekivanja, ali je prava šteta što se nije završio rezultatom 4:4 ili 5:5. Po prilikama koje su propustili napadači obeju ekipa bio bi to najrealniji rezultat i neuporedivo bogatija gozba za oči gledalaca!“
Enigmatičan
Ali, pored ovih ekipnih i dramskih obeležja, svaki derbi je u prošlosti karakterisala i neka izuzetna igračka ličnost, po kojoj se on, takođe, večno pamtio. Ni ovaj poslednji nije oskudevao u junacima, ali za razliku od prethodnih godina, slava i čast nije pripala usamljenim strelcima (Petroviću i Đorđeviću) ili fenomenalnim vratarima (Istatovu i Olji Petroviću) koji su zaustavljali sve što se zaustavljati može i na čiju dušu ide uglavnom krivica što je gledaocima uskraćena kiša golova i rezultat — 5:5.
Ne, „heroj derbija“ se ovog puta nalazio na sasvim neuobičajenom mestu — u „crno-belom“ dresu s brojem 3, na poziciji levog beka. Bila je to velika igra Radomira Antića, ako ne najbolja onda sigurno jedna od najboljih od kako je došao u naše jato. Tog popodneva, osamnaestog maja, izuzetno disponiran i do maksimuma angažovan, bio je „kadar stići i uteći i na strašnom mestu postojati“ u svakom duelu, u svakom trenu, na svakom delu terena. Ne zna se da li je bolje dejstvovao u klasičnoj ulozi beka-razarača koji osujećuje protivničke napade, mudrog inženjera igre svog tima iz pozadine ili violentnog atakera duž aut-linije kad bi se neočekivano obrušio u napad! Više nego zadovoljan, njegov trener Toma Kaloperović je neposredno posle, meča rekao:
— Antić je bio najzapaženija figura na našem šahovskom polju: podjednako sjajan i pouzdan u odbrani i napadu poneo je glavni teret meča!
Ali obol naše „trojke“ u velikom derbiju ne iscrpljuje se samo u tome. Lavovski deo, svakako najznačajniji, krio se u nepoštednoj duel-igri s direktnim rivalom, desnim krilom „crveno-belih“ Coletom Jankovićem, koga je formalno stavio u džep. U uslovima i okolnostima ovog susreta to nije značilo obično nadigravanje dva „mesno nadležna“ protivnika, već mnogo više — razbijanje protivničke strategije u paramparčad! U odsustvu Džajića, svima je bilo jasno da će „crveno-beli“ svoj glavni adut u napadu imati na desnokrilnoj poziciji, u licu hitronogog reprezentativca Jankovića, koji nam je u prošlosti redovno zadavao glavobolje. Logično da se u takvoj situaciji pomišljalo i na blokadu „opasnog plavušana“ dvojicom igrača. Međutim, Antić je preuzeo na sebe sam taj zadatak i pokazao se kao više nego dovoljan. Uostalom evo šta je o tome u toku igre javljao poznati reporter Radio-Beograda Marko Marković:
— Još jedanput je lopta dobačena na desno krilo, Jankoviću. Još jednom je pokušao beg, ali je i ovaj kao i svi prethodni zaustavljen od vrlo raspoloženog Antića. Već sad je jasno da je ključni duel meča Janković — Antić završen u korist Partizanovog beka. On je formalno zbrisao sa terena svog direktnog protivnika i umesto, kao što se očekivalo, da Antić juri Jankovića, sve češće smo svedoci obrnute situacije: Janković bezuspešno trčkara oko Antića!
Isto to, samo slikovitije, uzvikuje i jedan razdragan navijač „crno-belih“ na zapadnoj tribini:
— Ljudi, pa ovaj Antić je fenomenalan. Izbrisao je „Coleta“ iz igre kao tehničarskom „radir-gumom“: Taj „Cole“ je za našu odbranu bio godinama nerešiv rebus, a evo, danas, je Antić za njega — enigma!
A on, junak derbija, upitan posle meča pred televizijskim kamerama, šta misli o svom podvigu, gotovo snebivajući se stidljivo odgovara:
— Nema tu ničeg izuzetnog. Jednostavno protivnik kao „Cole“ mi leži.
Fatalan
Ovoj skromnoj izjavi bi sa svoje strane dodali: ne samo „Cole“ nego i Zvezda. Izgleda da ona Antiću odlično leži. Jer ovo nije prvi put da naš levi bek nosi „šnjur“ u okršaju s „crveno-belima“. Ako se sećate poslednje Partizanove pobede u šampionatu na Marakani (1:0), onda ćete se sigurno složiti da je Antić i tada bio junak — istina u senci. Podsetimo se kako se to dogodilo:
U toku je bio poslednji, 90-ti minut igre. Po raskvašenom, teškom terenu, koji je natopila kiša, dva ravnopravna tima su se sat u po rvala bez rezultata. I kada su linijski arbitri već podigli zastavice, lopte se dokopao na polovici „crno-belih“ Antić. Krenuo je žurnim koracima preko centra i, kao pribrani košarkaš koji u poslednjem sekundu igre pokušava udarcem iz daljine da pogodi koš, odlučio se na šut sa 40 metara. Težak masivan udarac „rikošet“ pred samim Dujkovićevim vratima i klizava lopta pogađa u grudi zatečenog vratara Crvene zvezde… Odbija se pravo na nogu Bjekoviću, kome preostaje samo formalnost — 1:0 i pobeda u poslednjem, 90-om minutu igre!
I dok „crno-beli“ igrači jure u zagrljaj strelcu Bjekoviću, a stadion tutnji od ovacija Partizanove koncentracije na južnoj tribini, po strani, nekako u senci ostaje junak ovog podviga — Radomir Antić.
I tako u analima „crno-belih“ ostaje zapisana nova stranica u kojoj, pored imena junaka poslednjeg derbija stoji i jedan bizaran podatak: grupi „fatalnih“ iz prošlosti po naše „crveno-bele“ komšije — napadačima Valoku, Bobeku, Galiću i Hasanagiću — pridodaje se prvi put i jedan bek!