KROZ NAŠU LUPU
Na završetku ovogodišnje fudbalske sezone Partizan će se oprostiti od dvojice asova ove generacije: Blagoje Paunović i Bora Đorđević odlaze u inostranstvo! Dva velika igrača ostavila su duboku brazdu u Partizanu, mada tokom svojih plodnih godina igranja nisu osvojili ni jedan trofej. Ono što su učinili za klub to je ostalo u okvirima lične vrednosti i spoljnih priznanja, posebno kroz igre u državnoj reprezentaciji.
Paun i Bora odlaze. Gde, to se još ne zna. Pouzdano je samo to da su klub i oni našli zajedničko rešenje. Puna realnost je u nama kada kažemo da ćemo ostati siromašniji za dva majstora fudbalske igre. I Bora i Paun, su svaki na svoj način i u okvirima svojih funkcija, bili nezamenljivi u timu Partizana tokom poslednjih devet godina. To nije bio naročito slavan period za „crno-bele“ ali je izvesno da su njih dvojica ličnim žigom obeležili to razdoblje. Paunović je šest godina bio i standardni reprezentativac, a uz to i stub naše odbrane; Bora je igrač rafinmana koji ga uzdiže do visina jednog Bobeka, Miloša i Vladice Kovačevića. On je fudbalski pesnik, jedan od onih koji svojom veštinom dovodi gledaoce u sferu istinskog divljenja i oduševljenja.
Uskoro ćemo se svi rastati od njih. Zračak tuge već pada na nas. Svaki je rastanak tužan. Obilje radosti kojima su nas obasipali gledajući ih kako igraju već počinje da kopni. Ostaje nam da ih vidimo još koji put i onda one dve tužne reči: srećan put!
Ove jeseni naš zemljak Josip Skoblar oprostio se od kluba „Marselj“ u kome je izvanredno igrao nekoliko godina. Za svoju umetnost na terenu bio je visoko plaćen. Pa, ipak, kada je odlazio Francuzi su se sa njim oprostili na pravi način. Odigrana je prijateljska utakmica. Gost je bio, niko drugi, do Real Madrid. Prihod od nekoliko desetina hiljada dolara pripao je Skoblaru. Ali, to u ovom i onom trenutku i nije važno. Bitno je da je tada stadion bio pun, da je svirana jugoslovenska himna i da je naš zemljak dobio najviša priznanja. Očevici kažu da je to bilo dirljivo i veličanstveno. Vilo je govora, poklona, slikanja, malih i velikih pažnji, rečju sve ono što u takvim prilikama kazuje da smo ljudi koji se međusobno poštujemo i onda kada više od nas neće biti koristi. A to je bilo u svetu koji sve meri novcem.
Sutra ćemo reći zbogom ili doviđenja dvojici naših istaknutih igrača. Kako? Buketom cveća na terenu, stiskom ruke, poljupcem, onim već tako stereotipnim činom rastanka. A mogli bismo u tome biti i topliji i inventivniji. Mi, kao nacija mentalitetom svojim nismo stvoreni za spektakle. A mogli bismo napeti luk naše mašte i smisliti oproštaj koji bi svima ostao u prijatnom sećanju. Možda i nekim takvim aktom pažnje, malim ali onim koji će ići iz srca i tim momcima pokazati da smo ih cenili, da smo setni što odlaze i da će nas dobre vesti od njih činiti gordim. Jer, to su Partizanova deca! tu, na tom stadionu, oni su naučili fudbalsku abecedu, postali prvotimci, reprezentativci, asovi… Pa, i sada kada odlaze treba im pokazati da ostaju naši i kada fizički budu tamo u tuđini.
Smatramo da je vreme da pomaknemo svoje međaše o shvatanju oproštaja i načina na koji se treba rastati od onih koji su godinama bili personifikacija kluba. Srce nam gnječi istina kako smo se i na koji način opraštali od svojih asova. Jer imena tih velikana neće trunuti ni onda kada budu daleko od nas, jer budućnost ne određuje samo sadašnjost, već i prošlost.