Nije meč Partizan — Crvena zvezda izneverio. Bio je to dvoboj na nivou imena dva kluba, bila je to divna predstava na stadionu JNA. Mnoge lepote fudbala videli smo tog dana, drame je bilo na pretek. Šteta što nije bilo i pobednika, za jednu erupciju, oduševljenje, možda za jedno najslađe „crno-belo“ veče… Ali, kvalitet je bio na visini, veliki dvoboj nije izneverio…
Nije, nažalost, izneverila ni jedna ružna praksa, koja prati poslednjih desetak godina dvoboje dva tima — isključenje fudbalera. Kao da to mora biti nesimpatični garnirung ovih susreta, kao da su fudbaleri zapaljeni fitilji, koji samo treba da eksplodiraju. Poslednji u tom lancu je Partizanov as, Refik Kozić. Momak, koji je srušio neslavno jedan rekord — igrao je samo minut u večitom derbiju! On nije mogao da sačuva nerve, da se ukroti sportskim moranjem i ljudskim razmišljanjem, on je sebi dozvolio da ostavi drugove na cedilu, da se ponese nedostojno i, verovatno, bude kažnjen i od strane kluba.
A arbitar Gugulović, koji je morao da isključi Kozića, žaleći što je to morao da učini, kaže:
— Meni bi najlakše bilo da sam isključio V. Petrovića. Ali, ja njegov prekršaj nisam video, mada sam siguran da je izazvao igrača Partizana. Da je Kozić došao, umesto što je udario, i pokazao mi šta mu je Petrović uradio — tada bi ovaj snosio posledice!
Ali, nije. Nervi nisu izdržali, nastavljena je jedna nemila i nesimpatična tradicija. Pojava je uzela ozbiljne razmere 1965. kada su isključeni Vasović i Lj. Mihajlović, onda je ta sudbina stigla Bečejca, pa Jankovića, pa M. Petrovića, Jovanovića, Kozića… Sigurno je u tim isključenjima bilo i određene nepravde, po pravilu su isključeni bili izazvani, uvređeni, omalovaženi… Ali, i to je deo meča, a rat dobija onaj ko ima jače nerve. Bilans isključenih potvrđuje da je Partizanov tim bio psihički labilniji, emotivniji, da je njegove igrače bilo daleko lakše izbaciti iz ravnoteže. Možda je tu bilo u grešaka arbitara, ali ostaje činjenica da su se svi isključeni ponašali mimo normi sporta, da su bili nedostojni trenutka, nespremni, da nervno izdrže uragan velikog susreta. Možda je to i tema za psihologe, za jedan temeljniji test o nervnoj napetosti fudbalera pred ove mečeve, ali je neshvatljivo, na primer, da jedan Kozić nikom ne kaže da je imao saobraćajni udes pola sata pred meč, da je i to jedan od razloga što je reagovao na prvi dodir… On nije bio istinski spreman za minulu utakmicu, a nije ni potražio pomoć. Da je Kaloperović, na primer to znao, sigurno ne bi uveo Kozića u igru.
Postavljaju se sada, posle deset godina neprijatne tradicije (samo na nekoliko mečeva nije bilo incidenata i isključenja), i dve dileme. Prva: zar zaista fudbaleri dva naša najveća kluba ne mogu u međusobnim duelima da prevaziđu manire nepristojnog i da se izdignu na nivo obaveza i spektakla, odnosno: da li se sa njima dovoljno radi na tom planu, nisu li žrtve pogrešnih motivacija?
Sigurno je da se eventualna greška arbitra, ili nekorektnost rivala u ovim duelima prima ozbiljnije, emotivnije i eksplozivnije nego u drugim mečevima, ali je utisak da mnogi zaboravljaju da je fudbal igra, a ne arena fizičkog obračuna, odnosno neukusnih dobacivanja, uvreda. Mudriji i lukaviji provocira, naivniji i emotivniji reaguje. I — incident je tu. Nije rešenje u savetima pre meča, niti u pretnji i kaznama posle utakmice. Nužan je dug proces vaspitanja, podučavanja, neuro-testova i opuštanja organizma pred te duele. Jedan kontinuiran rad na eliminisanju elemenata nekorektnog, uverenje i shvatanje da se do pobede dolazi igrom, nadigravanjem, loptom, a ne provokacijom i uvredom protivnika. A najveći mečevi najmanje i trpe garniranje igre elementima asportskog.
Fudbaleri Partizana i Crvene zvezde morala bi to da shvate, da nauče, da promene prilaz svojim duelima, ne samo oni već i oni koji ih često, ophrvani svojim prevelikim željama, pogrešno motivišu. Jubilej incidenata je danas pomalo neslavan i nisu najviše krivi oni što su isključeni.
Ali, za ljubitelja fudbala to nije primarno (uzroke i posledice treba najhitnije da sagledaju klupska rukovodstva), oni žele dostojanstvenu pobedu ili poraz, oni traže viteštvo i moralnost u najlepšem meču godine. I, onih 55.000 gledalaca i ko zna koliko navijača ima pravo da pita: može li večiti derbi bez provokacija, psovki i isključenja?