KROZ NAŠU LUPU
Neke kompromise života čovek mora potpisati. Partizan se ovog leta rastaje od trojice svojih igrača. Blagoje Paunović, Bora Đorđević i Miroslav Bošković će sledećih nekoliko godina igrati u inostranstvu. Te tihe i nevesele pesme postale su deo naše fudbalske stvarnosti. Možda bi pitanje „zašto“ (odlaze) trebalo zaoštriti u nešto, a ono nema odgovora.
Ta tri musketira odlaze. U srcima navijača sive paučine uvijaju sve radosti (nekadašnje) i već nastupa ono neizbežno mirenje. Klub ih je pre kraja prvenstva oslobodio svih obaveza, pa i onih — da igraju u finišu prvenstva. Čuje se glas slovotvoraca da je „trebalo sačekati kraj prvenstva“, jer nekompletan Partizan na određeni način utiče na redosled na tabeli kako u vrhu tako i na dnu. To je tačno. Ali, zar ne bi učešće onih, koji su tu još samo fizički, značilo samo lažnu kompletnost, promašeni udarac koji troši snagu onoga koju udara.
Paunović, Đorđević i Bošković sada dišu drugim dahom. Njih ne brinu dva nova boda, već hoće li naći klub koji bi ispunio njihove materijalne zahteve i zadovoljio igračke ambicije. Jer, sve je lepše dok se iščekuje. Koliko smo puta sa vrelih usana večno nemirnog i nezadovoljnog Bore Đorđevića slušali o tome kako mu se nude desetine i desetine hiljada dolara, a on, eto, igra u Partizanu za svotu koja mu omogućava da sa porodicom preživi taj mesec. Ali, kada je došao čas da želja postane stvarnost isprečile su se nevolje. Sad je manje galantnih; zahtevi klubova su sve veći i nije tako lako naći klub koji će dat sto i više hiljada dolara za igrače koji su već u 28 godini života.
Partizan izlazi u susret željama svojih igrača. Dozvolio je čak da ova trojica odu i pre vremena na probne utakmice. I to nije potez za osudu, već ga treba pozdraviti kao akt dobre volje, želja da se pomogne zaslužnim članovima. Prvenstva su gotovo svuda završena, bar u konvertibilnom području, i ovo je vreme kada se sklapaju novi ugovori. Nas neće niko da čeka, jer svaki savez ima svoje propise, vreme kada se mogu angažovati strani igrači, pa bi bilo krajnje licemerno zadržavati ih do poslednjeg kola, kad se zna da bi sledeću šansu imali tek u decembru.
O svemu se može pisati umiljato i brutalno, ali je pitanje kako izmiriti delikatnost i surovosti. To što „crno-beli“ nastupaju bez pomenute trojice je vrlo nelagodna istina, krajnje delikatna; ali zar ne bi bilo surovo, nehumano, kada bi se vodilo računa samo o formalnoj stvari a ne o onom suštinskom — da se pomogne tim ljudima.
Ekstremne jednostavnosti pune su opasnosti i pored toga što ih je lako razumeti. Možda je umesto istraživanja ko je u pravu bolje prisetiti se prošlogodišnjeg svetskog prvenstva kada su u sastavu jugoslovenske reprezentacije bili Dojčinovski i Pavlović. Tim gestom selektora bila je zderana i poslednja krpica našeg poverenja. Svima je bilo jasno da se oni nalaze među 22 reprezentativca da bi lakše našli angažman u inostranstvu. Neutešnost navijača zijala je tada svim očajem, ali se o tome malo govorilo i na stupcima sportske štampe.
I kada je u pitanju Partizan sada padaju reči teže od kamenja. Uostalom, zašto preko istine bacati koprene. Ti momci su već u sebi izmirili sve račune sa Partizanom i zbog toga tim bez njih nije oslabljen. Sad na vrata prvog tima lupaju nove snage. Traže svoju šansu, afirmaciju. To je istina od koje ne treba praviti karikature!