TRENUCI KOJI SE PAMTE
Malo je pojedinaca među posleratnim generacijama koji iole vole sport, a da ne znaju Boru Vukova, nenadmašnog rvača, višestrukog šampiona Jugoslavije i šampiona sveta. Retko se može naći takav sportista koji je 14 puta uzastopce bio šampion Jugoslavije, a taj časni uspeh postigao je Bora Vukov. Otkako se prestao aktivno takmičiti postao je nastavnik fizičkog vaspitanja Vojne gimnazije „Bratstvo-jedinstvo“ u Beogradu.
Dok pretura po svojim uspomenama, Bora Vukov ređa godine i mesec, prvenstva, susrete sportista… Ponajviše govorio sportskom i radnom oduševljenju njegove generacije kad je u svemu bilo oskudica a u radu i naporima se moglo beskonačno istrajati. Radosti, oduševljenja, uspeha imao je na pretek, A sportskih razočaranja — nikad. Po njegovom kazivanju sportista gotovo i ne može da razočara, može da podbaci, da ne uspe uvek. Pravi sportski borac ne sme i ne može da razočara.
VUKOV: Jedan od prvih mojih radosti je, svakako, dolazak u Partizan. Godine 1949, posle završene škole rezervnih oficira iz Vipave stigao sam pravo u Beograd, u Partizan. U armiju sam došao iz moje rodne Sente, gde sam se počeo baviti sportom. Još kao mladić bio sam dvaput prvak u rvanju grčko-rimskim stilom. U vojsci sam nastavio da se tim sportom bavim. Kad sam došao u Partizan, to je za mene bio, što se kaže, „pun pogodak“.
Mnogo je sportskog rada bilo u novom kolektivu. I mnogo rada i uspeha. S njima, razumljivo, i radosti. Kolektiv sportista razvijao se i uvećavao iz godine u godinu. U svom klubu Bora Vukov bio je jedan od najmarljivijih. Sportista koji nije štedeo napore i znoj da što više postigne. Osvajao je državna prvenstva. Ukupno 14 puta šampion Jugoslavije, uzastopce! Sportista, takmičar kakvog treba tražiti i tražiti. A u životu, u radu, među članovima kolektiva, u višoj školi za fizičku kulturu (koju je vanredno završio) — svuda je bio „čovek i po“.
Šampion sveta
VUKOV: Koji je moj najradosniji trenutak? — kao da se pita. — Bilo ih je dosta. Gotovo bezbroj. Svaki sportski uspeh za Partizan, to je i za mene bila velika radost. Kad je bilo toliko osvojenih prvenstava ne može čovek odmah da se opredeli. Dobijao sam i priznanja za mnoge uspehe. Jedanput ručni časovnik, drugi put umetničku sliku…
Ipak, Bora je izabrao i svoj najradosniji trenutak. Bilo je to 1964. godine kad je, za osvojeno prvenstvo sveta u grčko-rimskom stilu (prethodne godine) dobio prsten sa Partizanovim znakom. I to onim starim znakom, dok je Partizan bio društvo Jugoslovenske narodne armije.
VUKOV: U julu 1963. godine održan je svetski šampionat u rvanju u Hegsinborgu, u Švedskoj, u malom lepom gradu na moru. Rvao sam svoju disciplinu — grčko-rimski stil, kategorija do 52 kilograma. Trebalo je prevaliti dosta prepreka, mnogo poznatih asova. I danas kad o tome govorim shvatam da to nije bilo baš jednostavno — srušiti tolike protivnike: Finca, Poljaka, Nemca (istočnog), Rumuna, Danca i najzad Italijana Fabra. U finalu sa Fabrom rezultat je bio 5:1 u moju korist. I to je, naravno, značilo da sam postao šampion sveta. Na ovom takmičenju još je i Ivan Horvat, takođe iz Partizana, postao svetski šampion. Tako smo imali dvostruko slavlje.
To je, nema sumnje, bio veliki sportski uspeh kome su se mnogi radovali. Sportisti ponajviše.
VUKOV: O tom mom i Horvatovom uspehu pisala je štampa više puta i to, kad je u pitanju rvački sport, vrlo detaljno. I televizija mu je dala poseban publicitet. Dobio sam tada mnogo čestitki, izraza poštovanja. Pa, ipak, ono najlepše došlo je nešto kasnije. Na godišnjoj skupštini JSD Partizan, kako je to bilo uobičajeno, sledeće 1964. godine, deljena su priznanja najzaslužnijim sportistima i sportskim radnicima. Mene su predložili za novčanu nagradu i pitali me šta o tome lično mislim. Rekao sam da bih želeo neku uspomenu više nego novac. Jer, novac začas oteče i od njega ne ostane — gotovo ništa. A uspomena ostaje. I tako je donesena druga odluka: dobio sam prsten, specijalno napravljen, sa Partizanovim znakom i to onim dok je još bio društvo Jugoslovenske narodne armije. Taj poklon, povezan sa osvojenim svetskim prvenstvom prethodne godine, drag mi je i danas. Čuvam ga kao najlepšu uspomenu…
Klub se gasi
Čovek kakav je Bora Vukov može da se u nešto razočara. Neumoran radnik, pregalac, a skroman kao retko ko, vaspitač mladih sportista, kaže da nije imao tužnih trenutaka u sportskim takmičenjima. Ali, razočaralo ga je nešto u vođenju sportske politike, u odnosu prema sportu kakvo je rvanje.
VUKOV: Jedan od najtužnijih trenutaka za mene je bilo saznanje da nestaje rvački klub — setno priča Bora.
P. VESNIK: Ko je doneo odluku da se klub ugasi?
VUKOV: To i jeste najgore — što takvu odluku niko nije doneo! Bar niko je nije obelodanio. Ostavljeni smo da tavorimo — bez ikakvih sredstava. Horvat i ja hteli smo od mladih igrača da stvorimo jaku ekipu. Međutim, godine 1969. rečeno nam je: „ne interesuje nas liga, nego pojedinci“. I otišli su nam igrači u beogradske klubove, najviše u Radnički, među kojima su bili: Đorđević, Atanasijević, Veselinović, Stojić, Perčić. A sve su to bili mladi, perspektivni rvači. Sa pola naših bivših članova Radnički je postao prvak Jugoslavije.
Od pre nekoliko godina Bora Vukov je nastavnik fizičkog vaspitanja u Vojnoj gimnaziji „Bratstvo-jedinstvo“ U Beogradu. Radi sa trećim i četvrtim razredom. Ali, ni tamo ne može bez rvanja. Njegovim radom, i uz saradnju dr Save Bojovića, do januara ove godine, u Vojnoj gimnaziji je nastala rvačka sekcija, jedna od retkih pored klubova Radničkog i Željezničara u Beogradu.
VUKOV: Naša sekcija vrlo dobra radi i postiže lepe uspehe. Naš član Željko Petković je juniorski prvak uže Srbije i Beograda, a druga ili treća mesta osvajaju: Tibor Kovač, Agim Bećiri i drugi. Sekcija ima oko 40 članova koji vredno rade — kazuje Bora svoju priču o rvanju i rvačima.