KROZ NAŠU LUPU
Svaka utakmica između Partizana u Crvene zvezde stvara posebnu atmosferu bilo da je to meč koji odlučuje pitanje prvaka, nosioca kupa ili samo prijateljsko odmeravanje snaga. U to smo se uverili i prilikom nedavne revije dva najveća jugoslovenska kluba.
Toga dana igrači postaju potencijalniji. Rivalitet, želja da se pobedi najveći protivnik, usađuje fudbalerima oba tima četvore oči i daje nova krila. Ta atmosfera sa terena prenosi se na gledalište i potrebna je samo jedna iskra (nepravilna odluka sudije, grublji start protivničkog igrača, ma kakav nesportski akt) pa da gledalište plane.
Te bliske subote dogodilo se nešto neobično. Nekoliko članova oba tima (Đurović, Muslin, Kunovac, Perović, Orsag, Babić…) koji su prvi put učestvovali na derbiju tako su brzo, spontano prihvatili rivalitet, tu ogromni želju da se najcenjeniji protivnik pobedi da se ni po čemu nisu razlikovali od onih pojedinaca koji su već toliko puta nastupali na ovim „sudbonosnim utakmicama“.
Ta želja koja često prerasta u pomamu je pojačani zov za svakog učesnika; tada reči trenera i drugačije zvuče, drugačiju dušu nose; gledaoci to osećaju pa se zato i identifikuju sa svojim ljubimcima.
Susret između Partizana i Crvene zvezde je već tri decenije pesničko delo a ne fudbalski meč! Još od onih dana kada su bili protivnici Bobek, Čik, Simonovski, Miloš s jedne strane i Mitić, Džajić, Mrkušić, Tomašević s druge strane, pa sve do ovih dana Ivančevića i Muslina za njih, kao aktere, postojala je uvek jedna jedina partitura — pobeda — i nema druge iz koje se ta najlepša muzika može čuti.
Poslednji trijumf fudbalera Partizana te bliske subote imao je svoju senku. U prevelikoj želji da se rival nadmaši često su igrači oba tima prelazila granice oštre igre, pa su ti startovi bili i — opasni. Prekršaj Đurovića nad Savićem kraj aut-linije bio sasvim deplasiram kao što je brzi Pejović mogao da osvoji loptu i bez onog direktnog ulaženja u Aćimovića. U tim startovima nije bilo loše namere, kao u onom slučaju kada je pre nekoliko godina Novković s leđa povredio Vukotića, pa mu je zbog naprsle kosti noga bila u gipsu. Uostalom, to dokazuje i činjenica da niko nije povređen. Pa, ipak, to je za oktavu spustilo derbi; bilo je u njemu manje lepote a mnogo više muškosti, pa i brutalnosti.
A fudbal se igra za gledaoce. Bez njih ne bi bilo majstorstva, jer oni inspirišu. Zbog toga je trebalo više igrati a manje pokazivati svoju snagu. Partizan je zasluženo pobedio. Bio je bolji u oba poluvremena i Zvezda je rezultatska odlično prošla.
Nervozna igra nije ostavila gledaoce u pasivnoj ravnodušnosti, pa su o oni, na svoj način, davala izraza (ne)raspoloženjima koja su u povicima sa jedne („grobari, grobari…“) i druge strane („Cigani, Cigani…“) govorili da su ta dva mala ostrva u moru gledalaca ispunjena onim koji imaju nervozno telo uz praznu glavu. Jer: osnovno je u sportu da se protivnik ne mora voleti ali mora poštovati! A povici uvrede koji su dolazili sa obe strane govore da kod onih najekstremnijih nema poštovanja prema rivalu. To je ružno. Tako se dve i po decenije nisu ponašali navijači ova dva kluba. Ne! Uvek je taj rivalitet dizao tenziju gledalaca ali su oni znali da sačuvaju dostojanstvo i kada su padale „sedmice“, „šestice“… Jednostavno, i onda kada je trebalo stegnuti zube i priznati da je protivnik bio bolji.
Beogradska publika, koja je uvek dobijala najveća priznanja zbog rafiniranog ukusa i objektivnosti postala je uzor navijačima iz provincije. Ali, ako se na Topčiderskom brdu ili Karaburmi budu čuli tako pogrdni izrazi šta onda treba očekivati u Nišu, Splitu, Skoplju ili Mostaru. A ne treba zaboraviti beogradski prvoligaši i tamo igraju!