Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Olimpijski barjaktar

od

u

TRENUCI KOJI SE PAMTE

Radovan Bata Radović doživeo najveću počast na Olimpijadi u Rimu noseći jugoslovensku trobojku — Šta znači kad u košarci sudija „proguta“ dve sekunde?

Iz Kučeva, gde je rođen 1936. godine, Radovan Bata Radović još kao dete došao je u Beograd gde je odrastao, postao nenadmašni košarkaši, završio Ekonomski fakultet i danas je — generalni direktor. Košarku je počeo igrati u KK Beograd, da bi 1956. došao u Partizan i te iste godine postao član reprezentacije. Od te godine, pa sve do 1968. U Partizanu je bio neprekidno. Odigrao je oko 600 utakmica. Za reprezentaciju je igrao 60 puta (pupih 8 godina — od 1956. do 1963. godine), a jedno vreme sa pojedincima iz stare garde (Loci, Engler, Blašković) od kojih su neki bili stariji od njega i po deset godina. Učestvovao je na više Balkanskih i Mediteranskih igara, na turnirima i na Olimpijskim igrama u Rimu. U njegovo vreme Partizan je bio „večiti drugi“ u državnom prvenstvu. Dve godine je bio drugi na listi strelaca, a nijedne godine nije bio ispod četvrtog mesta. Na Balkanijadi u Bukureštu proglašen je za najboljeg košarkaša…

Nosi zastavu — kao kišobran

Radovan — Bata Radović jedan od majstora košarke, naočit momak, visok kao planinski bor, snažan, blistao je na predolimpijskom kvalifikacionom turniru u Bolonji. To i njegova impozantna pojava inspirisali su Miladina — Gedžu Ivanovića da Batu predloži za barjaktara Jugoslavije na Olimpijadi u Rimu: „On je i najbolji sportista i najlepši momak…“

„To je za mene nezaboravno. Bio sam visoko počašćen među tolikim sportistima Jugoslavije“, seća se Bata. „Našao sam se meću sportskim asovima, nosiocima zastava. Tada je zastavu SSSR nosio Jurij Vlasov, nenadmašni dizač tegova i verovatno najjači čovek sveta. Div nad divovima! A zastava SAD bila je u rukama najčuvenijeg desetobojca i olimpijskog pobednika Džonsona Rafaela.“

Gledao sam tog Vlasova jednog dana na tribinama. Naši sportisti bili su blizu sovjetskih. Igrali su košarkaši SAD i SSSR. Mi smo zajedno sa Rusima navijali za SSSR. Do Vlasova je sedeo bokser Grigorijev, olimpijski pobednik i nešto ga često peckao. Vlasovu je jedanput dozlogrdilo, pa je uhvatio Grigorijeva jednom rukom „za jaku“ kaputa i kao perce „preneo“ ga preko ograde! Jak čovek, prava Majka Zemlja!

Na turniru u Bolonji Jugoslavija se te godine probila u sam vrh svetske elite. Ta da je izgubila samo od Mađarske, koja je godinama bila šampion Evrope. Bata je posle te utakmice izrekao jednu veliku istinu — da je to poslednji put da nas Mađari nadigraju. I odista, od tih dana naša košarka napreduje, penje se u evropski i svetski vrh, a Mađari gube primat i nikad nas više nisu pobedili. Ipak, u ovom gradu najdramatičniji je bio susret sa Izraelom. Na deset sekundi pred kraj obe ekipe su se borile za pobedu. Aca Nikolić trener reprezentacije, zatražio je tajm-aut.

Dogovoreno je kako da odigramo tih deset sekundi, ko da primi i kome da doda loptu. Odjednom, ne znam kako — priča BataSreja je uzeo loptu, a to nije bilo predviđeno. Izraelci su igrali strahoviti presing. Sreja je „zavrljačio“ loptu. Izraelac koji me je čuvao bio je za mojim leđima pa nisam smeo da pokažem da lopta ide prema meni a on to izgleda, u kritičnom trenutku nije video. I lopta se našla u mojim rukama. Tih nekoliko sekundi bili su mi dugi kao večnost. Borio sam se i sa sobom i sa Izraelcima samo da ne dodam loptu. I onda — kraj. Kraj i utakmici i našim mukama. Od rezultata tog meča mnogo šta je zavisilo. Da smo ga izgubili raspala bi se reprezentacija, ne bi išli na Olimpijadu. A, razume se, ni ja ne bi nosio našu zastavu.

Sudija uskraćuje pobedu

Nema sportiste koji sem uspeha ne doživljava i časove tuge. I Bata Radović je, pored sjajnih uspeha sa svojim drugovima delio tugu poraza mnogo propuštenih prilika. On je košarkaš koji je odista sportski doživljavao pobede i poraz sa mnogim ekipama, a sa Crvenom zvezdom izuzetno. Posebno pamti jedan susret sa Zvezdom, održan na Malom Kalemegdanu, na Partizanovom igralištu:

RADOVIĆ: Na samo dve sekunde pred kraj imali smo aut pred košem Zvezde, koja je vodila sa pola koša prednosti. Trebalo je postići koš i pobediti. Lopta je iz auta dodata meni. I ja sam je u skoku samo sproveo u koš. Nisam imao vremena ni da je primim, nego sam je jednom rukom poslao na pravo mesto… Međutim, sudija Mija Stefanović je poništio koš i odsvirao kraj utakmice. A nije bio u pravu to svi kažu čak i Zvezdini igrači. Jer, ja fizički nisam mogao da držim loptu dve sekunde dok sam bio u skoku u vazduhu. Tu pobedu sudija nam je uzeo. Jednostavno — „progutao“ nam je dva boda. Istini za volju, i da nam je pobeda priznata na tabeli se ništa ne bi promenilo, ali to mi je zbog rivalstva nad Zvezdom preteško, mada smo u to vreme Zvezdu pobeđivali više puta nego ona nas. Jedanput čak i sa 30 koševa razlike, pa se i Zvezdin kapiten Cvetković rasplakao…

Bata Radović je još u vreme svoje najblistavije karijere, godine 1963. završio Ekonomski fakultet. Danas je direktor međunarodnog turizma u Centroturistu. Njegova poruka mladim sportistima vrlo je sadržajna i mudra:

RADOVIĆ: Sportista može i treba da se školuje. Nije tačno da sport i škola ne mogu zajedno. Nikad nisam izostao sa treninga ili utakmice. Putovao sam na za takmičenja, sportske igre, turnire i davao ispite na fakultetu. Završio sam fakultet u 27. godini života. Danas tek vidim koliko je to bilo pametno.