ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Branko Rašović:
- Rođen: 1944. godine
- Igrao: 1956 — 1972.
- U klubu: Budućnost i Partizan
- Na mestu: centarhalfa
- Reprezentativac: 6 puta
- Zanimanje: fudbalski trener
Jedan od stubova one nezaboravne ekipe koja je ispela FK Partizan na pijedestal najveće slave — do finala Kupa evropskih šampiona 1966. u Brislu: Branko Rašović „junak sa Old Traforda“ i „lav iz Bremena“ kako ga je krstila tadašnja jugoslovenska i inostrana štampa posle divovskih okršaja s Verderom i Mančester junajtedom koji su nas doveli do finalnog meča s Realom — ušao je u red centarhalfova-reprezentativaca koji se večito pamte, rame uz rame s jednim Zebecom, Mindom Jovanovićem, Blagojem Paunovićem i ostalima!
U naš klub je došao 1965. godine i u njemu je bio nezamenljivi štoper sve do odlaska u inostranstvo (1970. godine). Još u juniorskom uzrastu, dok je nosio dres omladinske reprezentacije Jugoslavije, skrenuo je na sebe pažnju mnogih klubova i stručnjaka, pogotovu tadašnjeg selektora nacionalnih omladinaca Miljana Miljanića. No uprkos svim nastojanjima crveno-belih komšija, opredelio se za Partizan o kome je maštao još od malih nogu. Sa 21 godinom, kao prekaljeni prvotimac titogradske Budućnosti, privoleo se našem jatu. Punih šest godina posle toga bio je stub-nosač naše odbrane, neprelazna „petica“ pred kojom su kapitulirali čak i jedan Denis Lou i ostali renomirani golgeteri tadašnjeg evropskog fudbala. Kao što smo već rekli, u nizu nezaboravnih igara ovog rasnog štopera, legendarni oreol su zaslužili okršaji četvrtfinala i polufinala Kupa šampiona 1966, protiv Verdera u Bremenu i Mančester junajteda na Old Trafordu. Ta dva okršaja, nalik više ratu i „rovovskoj vojni“, pala su uglavnom na pleća naše odbrane, u kojoj je najdominantnija figura bio Branko Rašović! Pred njegovim razantnim startovima raspršili su se svi pokušaji i nade šampiona SR Nemačke i Engleske i oni su morali da se pomire s gorčinom eliminacije iz daljeg takmičenja, dok je pasoš za veliko finale vizirao Partizan.
Svoju sjajnu igračku zvezdu i visoku fudbalsku klasu Rašović duguje pre svega izuzetnim fizičkim kvalitetima i gotovo nadljudskim atletskim svojstvima. Impozantnog, košarkaškog rasta i orijaške snage u duel-igri nije imao premca. Oštar, beskompromisan, požrtvovan do maksimuma, silovitim startom razbijao je protivničke napade u zoni šuta kao od šale. Iako neuobičajeno visokih poluga loptom je baratao spretno, uz to je bio izuzetno brz, tako da mu problem nisu predstavljala ni najminucioznija rešenja u najskučenijem prostoru. Posebno poglavlje bila je njegova igra glavom. Nenadmašan u duelima u vazduhu, s visokim odrazom i sjajnom reakcijom, bio je apsolutni gospodar kaznenog prostora u koji je vazdušnom putanjom bilo nemoguće prići. Sve ili gotovo sve nabačene lopte sa najopasnijih, bočnih pozicija, koje bi doletale u kazneni prostor crno-belih bile su po pravilu plen nedostižnog Rašovića. U toj sferi je bio nesumnjivo jedan od najvećih centarhalfova koje istorija jugoslovenskog fudbala pamti!