TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U prethodna dva nastavka smo konstatovali da su prve dve velike tradicije u 30 godina dugoj istoriji FK Partizan bile: Primat u osvajanju domaćih trofeja (Jugokupa, nacionalnog šampionata, Lige šampiona i dr.), odnosno čast otvaranja prozora u svet jugoslovenskom loptačkom sportu značajnim pobedama na oficijelnoj međunarodnoj fudbalskoj sceni (proboj u finale Kupa evropskim šampiona)!
U današnjem nastavku registrovaćemo i treću veliku tradiciju našeg crno-belog kluba, kojom se takođe ne može pohvaliti (u toj meri) nijedan jugoslovenski fudbalski kolektiv. Reč je o okršajima s tzv. fudbalskim supersilama — sa kolosima svetskog fudbala. Partizan je prvi i jedini naš tim koji je za minule tri decenije odmerio snage s njima i uspeo da im nanese poraz. Uzgred budi rečeno, on je ujedno i prvi koji je pružio zadovoljstvo beogradskoj publici da „u živo“ vidi jedan Rapid, Austriju, Honved ili Real u doba njihove najveće slave i snage!
Ova serija „duela sa velikanima“ započela je još 1948. godine, kada su u razmaku od dva meseca (3. oktobra i 5. decembra) pred prepunim stadionom JNA oružje položili slavni bečki timovi Rapid (0:1) i Austrija (3:4). Posle dugih decenija stalnih poraza i očite inferiornosti jugoslovenskih klubova u odnosu na austrijske komšije, ovo je bio pravi melem na ranu i nagoveštaj da smo u mnogo čemu dostigli proslavljene „štrausovce“. A kada je samo godinu dana docnije (17. aprila 1949.) Partizan nokautirao Rapida usred Pratera sa 5:2(!) i na neutralnom terenu u Anversu održao pravu lekciju Austriji (1:0), „bečki fudbalski mit“ i „austrijski kompleks“ našeg fudbala definitivno su srušeni. Ne zaboravimo da se to dešavalo u godinama kada je naš nacionalni tim pretrpeo dva najsurovija uzastopna poraza u svojoj posleratnoj istoriji (2:5 u Beogradu i 2:7 u Beču) od novorođenog „vunder tima“ koji su predvodili nezaboravni asovi: Ocvirk, Stojaspal, Deker, Huber, Melhior, Zeman, Hanapi i drugi. Nota bene: svi ovi čudesni igrači nosili su dresove Rapida i Austrije i u tadašnjoj Evropi respektovali su jedino selekciju „galopirajućeg majora“ Puškaša i njegovog nepobedivog Honveda!
Ali i taj drugi „bauk“, a tada nesumnjivo prvi fudbalski tim sveta (možda i do danas nedostignut) — peštanski Honved — priklonio je glavu pred Partizanom. Godine 1954, na dan 17. novembra, koji nesumnjivo ulazi u našu fudbalsku istoriju, beogradskoj publici je pred prepunim stadionom JNA (55.000 gledalaca) predstavljena najveća legenda svetskog fudbala — ekipa devet reprezentativaca Mađarske, Honved — u kojoj je od pet najboljih napadača Evrope igralo šest! (Budam, Kočiš, Mahoš, Puškaš, Cibor i rezerva Tihi!). Verovali ili ne i taj furiozni sastav napustio je teren poražen (2:3)! Pet decenija dug „mađarski kompleks“ prvi put je načet Partizanovim kramponima!
A kada je 1956. godine primat Pešti preuzeo Madrid i kada se na fudbalskom nebu pojavila nova fudbalska legenda Alfredo di Stefano sa svojim mitskim Realom, prvim oficijelnim fudbalskim šampionom Evrope, Partizan je izveo nov nezapamćen podvig. Ponovo pred punim stadionom JNA, 29. januara 1956, preslišao je Di Stefana i drugove sa 3:0, u meču koji nikada neće biti zaboravljen i u kome je madridski tim bio samo korak pred ambisom katastrofe koja bi mu uskratila dalji plasman u ovom takmičenju i prvu evropsku fudbalsku krunu. Samo neviđen peh u završnim akcijama i stative koje su se isprečile pred nekim neodbranjivim udarcima spasli su Reala tragedije!
Realu i Honvedu uz rame stajao je tada samo jedan tim u svetu koji se nalazio s onu stranu. Okeana, Urugvajski šampion Penjarol važio je tada za nepobedivu četu, i davao je gro igrača za jednu od vodećih svetskih sila, nacionalnu ekipu Urugvaja. Partizan je pohitao preko Okeana da i s njim sredi račune. Pred punim stadionom „Cenetenario“ u Montevideu (100.000 gledalaca!), 7. januara 1954, u borbi kakva po tvrđenju tamošnje štampe decenijama nije viđena, crno-beli su izborili remi (1:1), mada su po šansama i igri bili bliži pobedi!
Desetak godina docnije, južnoamerički naslednici Penjarola na svetskoj fudbalskoj sceni — „kralj fudbala“ Pele i njegov Santos — morali su, da se zadovolje istim rezultatom (1:1) u meču s razigranim Partizanom, a sledbenik slavnog Honveda i Reala na našim meridijanima — šampion Evrope „Mančester junajted“ — eliminisan je u nezaboravnoj igri na Stadionu JNA iz polufinala Kupa evropskih šampiona ubedljivim rezultatom — 2:0! (13. aprila 1966. godine)!
I drugi jugoslovenski klubovi imali su nesumnjivo sjajne sporadične podvige na međunarodnoj fudbalskoj sceni (tako je Zvezda savladala Santos na Pariskom turniru 1:0, Dinamo je svojevremeno deklasirao reprezentaciju Austrije u trening meču čak sa 6:0!, Hajduk je takođe imao svoje zvezdane trenutke), ali takvu seriju blistavih pobeda nad najvećim kolosima svetskog loptačkog sporta i to u trenucima kada su bili na vrhuncu slave i moći nije zabeležio niko kao Partizan. To je treća, velika tradicija našeg crno-belog društva!