Razgovor sa Bobom Mihajlovićem, šefom stručnog štaba: Glavne slabosti današnjeg tima Partizana su nedovoljno korišćenje gol-šansi i nedostatak pravih konstruktora igre, onih fudbalskih mislilaca od kojih zavisi sadržaj igre i njen estetski i bodovni efekat
P. VESNIK: Od čega se pošlo u postavljanju neposrednih ciljeva za ovo prvenstvo? — bilo je prvo pitanje koje smo uputili Bobi Mihajloviću.
MIHAJLOVIĆ: Stručni savet je pred početak ovogodišnjih letnjih priprema detaljno analizirao situaciju proteklih godina i došao do određenih zaključaka. Išli smo put istine i bili smo realni.
— Primećena je jedna slabost, a to je, da je Partizan pred početak svakog prvenstva, bez obzira na objektivnu snagu tima, od strane štampe i naših trenera — proglašavan za favorita! To je posle nekoliko neuspeha dovodilo do nesigurnosti igrača, poraza u serijama, raznih trzavica i sveg ostalog što prati jednu takvu nezdravu atmosferu.
P. VESNIK: S obzirom na to, kakav je stav zauzeo stručni štab?
MIHAJLOVIĆ: Postavili smo neke ciljeve, koji bi se ukratko mogli ovako sažeti: s obzirom na već poslovično dobru igru u proletnjem delu šampionata i činjenici da nam je u jesenjem delu žreb dosta nepovoljan (igramo devet utakmica na strani i pritom idemo „na noge“ najljućim rivalima — Crvenoj zvezdi, Dinamu, Hajduku, Vojvodini…) — cilj nam je da u prvom delu sakupimo što više bodova, da bi se u nastavku uključili i u borbu za titulu. Naša procena je bila da nam je za to potrebno da prvih 17 utakmica osvojimo 20 do 22 boda. Normalno, pri tome nismo mogli predvideti ovako dobar start Crvena zvezde.
Mihajlović je dalje napomenuo da je drugi cilj bio da se u Kupu prebrodi osmina finala i da se dospe u završne borbe, što — očigledno — nije ostvareno, jer je izgubljena utakmica u Zenici. Za ostvarenje ovih ciljeva postojali su i objektivni uslovi, jer je tim bio van krize koja ga je zahvatila u prošlom prvenstvu. Računalo se na odlazak Paunovića, Đorđevića i Boškovića, ali je bilo u planu dovođenje nekih pojačanja, čiji je prelazak u „crno-belo“ jato iz raznoraznih razloga pao u vodu. Računalo se na Borišu Đorđevića, Rukljača, Mulahasanovića i Dalanovića, ali su se sve nade u tom pogledu izjalovile.
P. VESNIK: Ti ciljevi su dosad delimično ostvareni, a koji su konkretni zadaci stručnog štaba?
MIHAJLOVIĆ: Pre svega zadatak je bio — opredeliti se za ofanzivu, napadačku igru bez kalkulacija i „bunker“ sistema; zatim, fizičku kondiciju pojedinaca podići na jedan viši nivo, kao i tehničke elemente, mada njihovo poboljšanje zahteva jedan duži vremenski period. Trebalo je igru ubrzati i načiniti je prodornijom, svakom pojedincu naći mesto koje mu po psiho-fizičkim svojstvima najviše odgovara, učiniti odbranu neprobojnijom, sistematski uklapati nove igrače u tim, što pre standardizovati ekipu…
P. VESNIK: Koliko je od planiranog do sada ostvareno?
MIHAJLOVIĆ: Od početka su povrede umešale svoje prste. Vulić je morao na operaciju meniskusa, Grubješić je lečio išijas, Pejović je još uvek u bolnici, Ivančević je takođe bio van stroja. Sa Bjekovićem se radilo dok je bio na odsluženju vojnog roka, ali je on iz armije izašao dvanaest dana kasnije nego što smo mi planirali, tako da je to doprinelo da se on tek pre dva-tri kola vrati u punu formu. U prvih osam utakmica mi smo osvojili deset bodova, što je jedan manje od onoga što je planirano. Ovaj bodovni saldo nije nezadovoljavajući i smatram da ćemo do kraja prvog dela osvojiti predviđenih 20—22 boda.
Mihajlović nije napomenuo da bi ovaj bodovni saldo bio i znatno povoljniji da čudne odluke arbitara u Zagrebu i Skoplju nisu direktno uticale na rezultat. Prvo je Jusufbegović protiv Dinama prevideo ofsajd kod prvog gola „plavih“, a kod rezultata. 1:1 dosudio je veoma problematičan jedanaesterac za domaćina. Ihtijarević je u Skoplju otišao čak i dalje: poništio je regularan gol Boška Đorđevića u 88. minutu igre! U najmanju ruku — čudno!
P. VESNIK: Kako su funkcionisale pojedine linije u timu?
MIHAJLOVIĆ: Odbrana je u proteklom periodu igrala dosta sigurno, zahvaljujući pre svega brzim i uspešnim uklapanjem u tim Radmila Ivančevića. To je rezultiralo tim da su i ostali igrači iz odbrane zaigrali dobro, osetivši sigurnost golmana. Smatramo da ni ostale prinove (Đurović, Perović i Kunovac) nisu promašaj, ali za njihovo uklapanje u tim treba više vremena.
O igri navalnog reda Mihajlović se dosta povoljno izrazio, naglašavajući da se rukovodstvo odlučilo za napadački fudbal, što je rezultiralo golovima (Partizan, posle Crvene zvezde, ima najbolji količnik golova, 12—6). Ipak, svi u klubu su mišljenja da navala mora biti efikasnija, jer stvara dosta šansi koje ostaju neiskorišćene. Setimo se samo utakmice za Kup protiv Čelika, kada naši navalni igrači nisu iskoristili ni one šanse koje su neminovno golovi.
P. VESNIK: Srednji red zadaje najviše muka i stručnom štabu i navijačima koji očekuju visok plasman svojih ljubimaca. Ova linija treba da bude misaoni motor tima, a očigledno je da Partizan oskudeva u igračima takvog profila. Nema pravog graditelja i vođe igre kao što su to recimo Aćimović, Jerković, Vladić, Ivezić, Zec…
MIHAJLOVIĆ: Da, ta konstatacija je tačna i ubrzano se radi na otklanjanju slabosti u veznom redu. Upravo u tom cilju smo Vukotića iz špica napada prebacili u srednji red. On je igrač plemenitog kova i dobro se snalazi i u ovoj ulozi. Baš zbog slabije igre srednjeg reda i traženja novih rešenja u tom pogledu nismo uspeli da potpuno standardizujemo tim. Povrede ključnih igrača i odlazak Antića u vojsku dosta su nas omele u tome, ali se ipak može nazreti 9 igrača koji čine okosnicu ekipe. Češćim promenama je doprinela i činjenica da mlađi igrači ne drže dugo dobru formu. Uklapanje Tomića u tim je dobar znak i pokazuje da rukovodstvo nije bez hrabrosti i da se dobrom formom svako može nametnuti.
Neodoljivo se nameće jedna istina koju je Boba Mihajlović u razgovoru samo ovlaš dodirnuo. Očigledno je da tehnički kvaliteti većine igrača, naročito onih iz odbrane, nisu u skladu sa savremenim zahtevima fudbalske igre. Igrači treba da raspolažu takvim tehničkim znanjem da podjednakom umešnošću igraju na svakom mestu u timu, što nije slučaj sa igračima „crno-belih“, jer mnogi od njih sada moraju da otklanjaju nedostatke u tehničkom pogledu. Tek otklanjanjem ovih slabosti mogućno je ubrzati igru. A tada će Partizan igrati i lepše i — efikasnije.