Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Šta je to igra?

od

u

KROZ NAŠU LUPU

Ovih dana smo imali pred sobom dva dosta slična primera kada se jedan tim nađe u situaciji da „juri“ rezultat, da se bori za pobedu, a ima za partnera tim koji je zadovoljan onim što je postigao. U subotu uveče Partizan je protiv Čelika od samog početka išao na pobedu. Beograđani su hteli da svojim divnim navijačima poklone pobedu, pruže radost i učvrste svoje pozicije u vrhu tabele.

Zeničani su bili mnogo skromniji: želeli su samo bod: Danas je u fudbalu najlakše igrati kada ne treba igrati, već vršiti opstrukciju, odugovlačiti igru, ići na prekide; gurati očima kazaljku na časovniku i samo čekati kraj. Jer, tada se igra sa dvostrukom linijom odbrane, pravim barikadama u šesnaestercu i teško je stvoriti šanse, a još teže postići gol.

Partizanovi igrači su hteli uspeh, borili su se svim snagama, bili su uporni, požrtvovani, raspoloženi… Ali, u tako teškim okolnostima igre trebalo je malo više lukavstva. Pre svega nedostajala je igra preko krila. Samo se sa tih pozicija može ugroziti „ušančeni“ protivnik; treba mu zaći iza leđa i on je nespreman za odbranu. A Partizan je u meču sa Čelikom bio ptica bez krila! Baš kao i Crvena zvezda u meču sa Hajdukom. I čim završne akcije napad svedu na širinu kaznenog prostora, onda je to ono što pogoduje timu koji se brani, jer nema prostora za proigravanje i šut.

„Crno-beli“ uz sve napore ni danas nemaju ono što bi bila njihova karakteristika: nemaju igru, svoj vlastiti stil organizaciju koja govori o postojanju jednog određenog načina igre i principa. Sve je manje-više u spontanosti i često zavisi od raspoloženja jednog ili dvojice igrača. Ponekad se i „siluje“ igra, napada se bez plana i reda, pokidaju se sve niti igre i počinje stihija. To je uvek najopasnije, Tada se hoće mnogo, a postiže malo. Misli se samo na protivnički gol a zaboravlja sopstvena mreža. I umesto trijumfa dolazi — poraz.

Partizan je protiv Čelika samo potvrdio staru istinu; da se bez igre ne mogu uspešno razbijati „bunkeri“ i sve moguće defanzivne varijante. Nisu tu više potrebne samo hitrije noge, već pre svega hitra pamet. Ne sme sve da leži na istoj liniji važnosti, jer postoji razlika između onog kada protivnik hoće i prihvata igru i onog kada je došao samo da se brani i odbrani. E, zato je velika ekipa samo ona koja ume sa istim oružjem, ali sa različitim manevrima, da nađe slaba mesta protivnika i da ga pobedi.

Partizan u susretu sa Čelikom i Zvezda protiv Hajduka nisu svojim poklonicima pružili dokaza o pravoj vrednosti, već su ostali nedorečeni u onim komponentama koje spadaju u strategiju i inteligenciju, bilo da se radi o trenerima ili samim igračima. Jer, često na terenu odlučuje baš snalažljivost igrača, a ne samo plan igre koju je trener osmislio pre utakmice.

Igra „crno-belih“ protiv Zeničana na momente je podsećala na uskomešani vrtlog. Bilo je neke snage u tome, sve je poticalo iz želje, iz srca a malo je bilo razboritosti i inteligencije. I ako u tome ima neke pouke, onda je treba naći u neophodnosti da se tim mora prilagođavati situaciji i biti spreman da uspešno dejstvuje i onda kada su protivnik i okolnosti protiv njega.

Ono što se od Tome Kaloperovića i njegovih saradnika očekuje u bliskoj budućnosti to je stvaranje igre. Partizan je u prošlosti bio veliki tim kroz one dve generacije, prve i srednje, ne samo zato što je u svojim redovima imao jasnu koncepciju, što se znalo šta je Partizanov stil igre, bilo da nastupa na Topčiderskom brdu, u Splitu, Beču ili Južnoj Americi. Bez toga će lice naše igre biti vulgarno, a mi hoćemo da bude produhovljeno, da zrači, navikli smo na to kada je Partizan u pitanju.