TRENUCI KOJI SE PAMTE
Na velikom atletskom mitingu Jugoslavija — Velika Britanija Kerešević je oborio državni rekord na 800 metara, a nikada nije bio prvak. — Zbog desetinke sekunde u Helsinkiju umesto takmičar samo — posmatrač
Božidar Kerešević — Kereš pripada proslavljenoj plejadi Partizanovih atletičara koja je pedesetih godina sigurno dominirala u Jugoslaviju i bila među najboljima u Evropi, Godine 1951. oborio je državni rekord na 800 metara, a pet puta je u štafeti 4h800 metara popravljao rekord. Punih 17 godina, od 1947. do 1964. godine aktivno se bavio atletikom. Za reprezentaciju Jugoslavije borio se 12 puta.
Neuporan sportski radnik, „Kereš“ je bio kondicioni trener hokej kluba 3 godine, godinu dana kondicioni trener košarkaša, dok je poslednjih godina kondicioni trener prvog i drugog podmlatka fudbalskog kluba. Član je uprave biciklističkog i potpredsednik ragbi kluba, član biciklističkog odbora Beograda, već 16 godina domaćin biciklističke trke kroz Jugoslaviju.
U Vojnoj gimnaziji „Bratstvo-jedinstvo“ Kerešević je referent za vannastavne aktivnosti.
Bogat sportski život, čitava mladost ispunjena velikim i malim sportskim okršajima — to je Kerešova „lična karta“. Vreme cvetanja naše „kraljice sportova“, kad su atletski mitinzi punili najveće jugoslovenske stadione, to su i njegove najlepše godine, za njih su vezane njegove uspomene.
Tribine su „pucale“ od oduševljenja gledalaca
Za veliki atletski događaj, za susret Jugoslavija — Velika Britanija 1951. godine, za trku na 800 metara tražio se drugi takmičar, jer je Andrija Otenhajmer bio prvi, najbolji. Među najozbiljnijim kandidatima bio je Kereš. Ali, ipak, to mesto je trebalo sportski dokazati baš u danima pred susret, trebalo je na izbornim trkama odmeriti snagu sa drugim kandidatima.
— U tim godinama bila je izuzetno velika čast izboriti mesto u reprezentaciji, nešto najlepše, najveće — priseća se Kereš. — Za izbor tog drugog čoveka, pored Otenhajmera, organizovano je pet izbornih trka. U jakoj konkurenciji pobedio sam na svim trkama: u Zagrebu sam eliminisao Čulara, u Celju pobedio Hansa, u Subotici tukao Mikušku, u Skoplju bio ispred sada pokojnog Laza Miloševskog i u Sarajevu takođe bio najbolji. Tek tada sam stekao pravo da nastupim za reprezentaciju.
A kakva je to trka bila! Taj dvoboj među srednje-prugašima, kad je za Britaniju trčao svetski rekorder Artur Vit, a za Jugoslaviju Otenhajmer i Kerešević: Stvarala je veću buku na Topčiderskom brdu nego danas na derbiju velikih fudbalskih rivala. Ovaj događaj za Kereša je nezaboravan:
— Taj dan je trebalo doživeti — pa umreti! Prepun stadion. Trka je počela u vrlo oštrom tempu. Aplauzi su pljuštali tako snažno da mi se činilo da se sve oko mene sruši. U takvoj atmosferi nema tog sportiste koji ne bi uložio i poslednji atom snage da bi bio prvi. Naravno, pre trke niko od nas nije ni sanjao da pobedi velikog Artura. Ali trčali smo „za bogove“, Artur Vit je bio prvi, Oto drugi, ja treći. Ali, i Oto i ja smo oborili državni rekord. Obojica u jednom danu, u jednoj trci. Kad je spiker saopštio tu vest opet je zagrmeo ceo stadion, a ja sam valjda desetak minuta bio „u oblacima“, leteo sam iz zagrljaja u zagrljaj drugova…
Tužni posmatrač na Olimpijadi u Helsinkiju
Sledeće godine, 1952. atletska sezona počela je vrlo rano zbog priprema za Olimpijadu u Helsinkiju. Iako rekorder u 1951. godini Kereš je morao za Olimpijadu da popravi rezultat, da trči bolje od tog rekorda. Za prugu od 800 metara on je bio jedini kandidat. Atletski savez je organizovao tri izborne trke za njega: u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. I u Zagrebu i u Ljubljani Kerešu je nedostajala samo desetinka, jedna jedina desetinka sekunde, da bi se kvalifikovao za Olimpijadu.
— Ta nesrećna desetinka sekunde! — žali se Kereš. — Jednostavno, u Zagrebu na mitingu nije imao ko da me „povuče“. Učestvovali su Oto, Ceraj, Čular, Mikuška, Mugoša, Radišić… Ja sam pobedio, ali se niko nije kvalifikovao. Oto je bio ispunio normu za trku na 1500 metara. Sad je trebalo meni da pomogne. U prvom krugu tako je jako vukao da je „izgoreo“ i nije izdržao do kraja. Odustao je. Na oko 300 metara pred ciljem ostao sam sam samcit. Nikoga nije bilo da me „gazi“ s leđa, niti da me povuče. I ta nesrećna desetinka sekunde odlučila je da ne idem u Helsinki.
Ta desetinka sekunde sprečila je Kereša da ode kao takmičar. Atletski savez Jugoslavije ga je vodio kao gosta. Tako je Kereš bio samo posmatrač olimpijskih igara i tamo doživeo velike trenutke. Ali, tu nesrećnu desetinku i dan-danas pamti. I tako će ostati do kraja.