Velika nada naših juniora: Miodrag Radović mašta da postane jugoslovenski Blohin. — Najveću prepreku nalazi u sebi — u strahu od protivnika
Na Topčiderskom brdu, po „terenima“ stadiona JNA dugi niz godina tiho, gotovo nečujno, radi škola Partizanovih fudbalera „Belin — Lazarević“. Često tako počinju: pitaju mladi mogu li trenirati, igrati na dva gola a onda, posle nekoliko godina uloženog rada, uskaču u odgovarajuće selekcije. I danas mnogi od omladinaca kucaju navrata prvog tima „Partizana“, i nastavljaju put braće Čebinac, Šoškića, Vasovića, Kovačevića…
Miodrag Radović je jedan iz plejade mladosti. Ovaj plavokosi mladić lepog stasa na najboljem je putu da uskoro obuče crno-beli dres. O svemu tome razmišljao je 1972 godine kada je sa još nenapunjenih 15 godina krenuo na put za koji je znao da neće biti posut ružama. Ostavio je roditelje, brata i sestru u Srpskom Miletiću sa obećanjem da će uspeti u svom nastojanju da postane dobar fudbaler.
„Radović je tipično krilo mađarskog kova. Eksplozivan je, brz, poseduje dobar dribling i što je veoma važno ima odličan centaršut i udarac sa obe noge. Marljivo radi i sigurno je da ukoliko otkloni neke nedostatke ne u fudbalskoj igri već u svom psihičkom životu, na najboljem je putu da uskoro zaigra i za prvi tim ‘Partizana’’, rekao je o svom učeniku bivši as našeg fudbala Vladica Kovačević.
Radović je omiljen među svojim drugovima. Kapiten je ekipe a u reprezentativnom dresu sa brojem 7 igrao je ukupno 6 puta.
„Od većih uspeha pored igara u reprezentaciji dragi su mi uspesi koje sam postigao sa svojim drugovima iz sadašnje generacije Partizanovih omladinaca. To su pre svega pehar za osvojeni Jugo-kup, zatim Kup oslobođenja Beograda i drugo mesto na državnom prvenstvu. Prošao sam mnogo zahvaljujući fudbalu i nije mi žao što sam se opredelio i posvetio fudbalu“, samouvereno je ispričao Miodrag Radović.
Kada priča o vremenu prošlom Radović ne zaboravlja one koji su mu u početku pomogli i da je mnogo naučio od svojih učitelja Vilotića i Kovačevića.
„Čika Vladica je i danas sposoban da igra u svakoj ekipi veznog igrača. On ima fantastičan pregled igre i milina je učiti od njega“, kaže Radović.
Ambiciozan je i svestan da se samo radom može uspeti. Voleo bi da u prvom timu zaigra sa ostalim drugovima iz sadašnje omladinske ekipe Partizana: Prekazijem, Polakom, Tanasijevićem i drugima. Ali, govoreći o Radoviću i njegovom daljem napredovanju trener Kovačević ističe:
„Njegov brzi razvoj i napredak sputavaju mnogi razlozi koji su posledica njegove slabe psihičke ličnosti. Pokazuje znake straha za vreme igre bojeći se od oštrih startova protivnika poskakujući i čuvajući noge. Prilično je emotivan a na treninzima i pored marljivosti može da zataji, da stane da prestoji jutarnji trening da bi na poslepodnevnom pružio maksimum.“
To bi bila kratka priča o jednoj od Partizanovih fudbalskih nada. Budući radio tv mehaničar zasad intenzivno vežba. Mašta kao i svi mladi. Krajnja tačka njegovih snova je, da igra kao — Oleg Blohin, levo krilo kijevskog „Dinama“.