Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Rastanak sa Matekalom

od

u

TRENUCI KOJI SE PAMTE

Vladica Kovačević, „poslovođa“ iz vremena Partizanove zlatne generacije imao je slabašnu konstituciju i ogromno znanje

Vladimir Kovačević pripada eliti Partizanovih igrača. Sada je trener Partizanovih juniora i student Više trenerske škole.

Kao i mnogi dečaci iz provincije koji su voleli fudbal još u kratkim pantalonama, ulazili u njegove tajne, tako je i Vladica Kovačević, igrao u Ivanjici, i navijao za Partizan. I jednostavno sanjao da dođe u Partizan, da obuče njegov dres.

KOVAČEVIĆ: Moj susret sa Partizanom — to je moje poznanstvo sa trenerom Florijanom Matekalom. Od njega sam sve naučio. Zahvaljujući tome imao sam kasnije toliko lepih trenutaka, doživeo zaista velike uspehe. Bio sam član ekipe koja je pobeđivala sve naše najjače timove: Zvezdu, Hajduka, Dinama, Vojvodinu, Željezničara, Sarajevo, pa ipak u meni najupečatljivije živi moj prvi susret sa Partizanom, događaj kad sam dobio u ruke Partizanov dres.

Na sedmom nebu

Vladica je, 1955. godine imao 15 godina. Matekalo ga je ubrzo uvrstio u ekipu. Tada je bio običaj da se dan pred utakmicu fudbalska oprema izda „na ruke“ igračima.

KOVAČEVIĆ: Taj dan kad me je Matekalo odredio da igram za drugi tim podmlatka protiv beogradske Šumadije bio je za mene deo ostvarenja mojih snova. Dobio sam u ruke Partizanov dres! Fudbalsku opremu sam odneo kući. Stavio je na krevet i — gledao. Mojoj radosti kao da nije bilo kraja. Bio sam na sedmom nebu!

— Stanovao sam kod tetke. Kada je došlo veče nisam mogao da odolim: obukao sam kompletnu fudbalsku opremu i dugo „paradirao“ po stanu. Tetka, teča i njihova ćerka, desetak godina starija od mene, nisu mogli da se načude zbog čega se toliko oduševljavam. Smeškali su se i u šali me pitali — da li ću u fudbalskom dresu da spavam ili ću možda celu noć da provedem na nogama. Te šale i peckanje sam i čuo i nisam čuo. Ne znam koliko sam te noći spavao, ali se dobro sećam da sam se mnogo puta budio i stalne priželjkivao da što pre svane dan, da obučem dres, da zaigram…

Partizanovi dečaci igrali su protiv beogradske Šumadije na pomoćnom igralištu Stadiona JNA. Pobedili su sa 3:1. Vladica je postigao jedan gol.

KOVAČEVIĆ: U toj ekipi igrali su Srđan i Zvezdan Čebinac, Mitić, Stojanović, Pajević… Rekao bih da sam toga dana bio u oblacima. Sve mi je bilo veliko, pomalo neverovatno. Činilo mi se kao da sam se ispeo na Olimp… Tog popodneva naš prvi tim igrao je protiv Vojvodine. Pri izlasku sa igrališta čuo sam od nekolicine prvotimaca da će od mene u fudbalu „sigurno nešto biti“. Toza Veselinović, tadašnji as Vojvodine, koji je jedno vreme bio na odsluženju roka u Ivanjici i pozvao me, takođe mi je čestitao na igri i predviđao lepu fudbalsku karijeru.

— Doživljavao sam, — priseća se Vladica, — i tužne trenutke, naravno, kao svaki fudbaler i sportista. Ko god se bavi sportom mora da bude načisto s tim da sport sačinjavaju usponi i padovi, pobede i porazi. Nekad nisam dao koliko sam mogao ili koliko sam želeo, nekad smo svi igrali bez žar i nepotrebno gubili, ili smo nadigrali protivnika, i opet ostani kratkih rukama, Tugovao sam kao i moji drugovi zbog poraza u finalu Kupa šampiona Evrope u Briselu. Međutim, za mene je najtužniji trenutak rastanka sa trenerom Matekalom, upravo njegov rastanak sa Partizanom! Znanje, trud, čitavog sebe Matekalo je ugradio u naš zlatni fudbalski tim. Međutim, vreme, događaji i ljudi, kao da su bili protiv njega. On kao da nije „stigao“ da se raduje koliko je zaslužio. Njegov trud uložen u stvaranje slavne ekipe, uglavnom su pobrali drugi. Matekalo je samo kratko vreme bio trener tog prvog tima. I otišao je u Libiju bez adekvatnog priznanja, i nagrade koju je zaslužio.

— Nedavno, na moj predlog, dogovorili smo se da ga vratimo u Partizan, za direktora škole „BelinLazarević“. Među našim mladim fudbalerima danas imamo malo talenata. Sa Matekalom, siguran sam, imali bismo ih neuporedivo više. Zato i ne odustajem od predloga da ga vratimo u Partizan. Tako bi se ispravila jedna nepravda učinjena prema jednom sjajnom treneru, velikom pedagogu i odista velikom čoveku…