Komentar utakmice Partizan — OFK Beograd 2:0 (1 :0): Partizan je bio bolji tim, stvorio mnogo šansi i propustio je priliku da „plavima“ nanese ubedljiviji poraz
To prvo novembarsko po podne navijači Partizana će dugo pamtiti. Sećaće se jedne utakmice u kojoj su njihovi ljubimci, nadvisivši uvek neugodnog protivnika, stvorili sijaset šansi, čak dali pet golova (sudija Ljujić je tri poništio) i na kraju slavili dragocenu pobedu.
Partizan ove jeseni nastavlja seriju uspešnih igara. Ono što posebno imponuje to je razigranost, ozbiljnost, veliko zalaganje i igra u kojoj se sve više nazire red, stil u odbrani i napadu.
„Plavi“ su obodreni dobrom igrom protiv Crvene zvezde došli na stadion JNA sa neskrivenom željom da ostanu neporaženi. I učinili su sve da se to dogodi. Ali, ovaj današnji tim „crno-belih“ ne dozvoljava neprijatna iznenađenja. Svesni da ih samodisciplinovana igra, veliko zalaganje i poštovanje trenerovih mogu održati u vrhu tabele, Vukotić i drugovi su postali ekipa od koje se, kao i od engleskih profesionalnih timova, uvek može očekivati visok sportski nivo borbenosti, morala i korektnosti. To je novi kvalitet ovog tima i na to trener Kaloperović može biti ponosan.
Sjajni Zavišić i…
Pribojavali smo se kada smo Perovića, čiji je igrački profil vrlo jasan ugledali u srednjem redu i sa brojem 8. On je udarno krilo ili istureni centarfor. Sve drugo ga stavlja u poziciju da pruži manje od onog što objektivno vredi. Sećamo se da je i Vasović imao nebuloznu ideju da Nenad Cvetković bude polutka, pa se kasnije ispostavilo da je to isto što i terati vevericu da puzi.
Sasvim je sveže sećanje da je ta varijanta već jednom isprobana i pokazala se kao promašaj. Zato smo i strepeli da se to ne ponovi i u susretu sa OFK Beogradom. Igra sa dva centarfora, pored krila kao što su Zavišić i Đorđević, gotovo je apsurdna. Do duše, to Kaloperović nije želeo, ali je sasvim izvesno da je Perović igrač za prvu liniju napada.
Kada je rekonvalescent Nenad Bjeković morao da napusti igru tim je odjednom dobio svoju pravu fizionomiju. Todorović je osvežio srednji red i šteta je što je Vukotić (možda i samovoljno) prešao na mesto centarfora. Bolje da je ostao uz Kunovca i Todorovića, jer bi to donelo još koji gol u finišu utakmice. Ovako su samo stvorene mnoge šanse, zbog kojih su navijači uzdisali, jer su ostale neiskorišćene.
Ova uzbudljiva utakmica imala je i svoga junaka. To je bio Ilija Zavišić desno krilo Partizana. Taj momak iz utakmice u utakmicu igra sve bolje. Konstitucijom i načinom igre podseća na klasična mađarska krila. Brz je, dobar dribler, lako iznosi loptu do korner linije odakle je upućuje saigračima. Često ide dijagonalno prema golu i akciju završava šutom na gol. I treba reći da mu je udarac vrlo jak i teško odbranjiv. Njegov drugi gol na ovoj utakmici potvrđuje. Zavišić u periodima igre kada protivnik napada ume da se vrati da pomogne odbrani, odnosno da bude igrač „za vezu“ kako se lopta ne bi nasumice upućivala daleko napred. To je kvalitet koji govori o kompletnosti ovog darovitog igrača. Naravno, bilo bi vrlo opasno ako bi već sad verovao da nema šta dalje da uči i koriguje u svojoj igri, jer bi to značilo i kraj njegovog napredovanja, a on je još daleko od zenita.
Odbrana Partizana postaje sve pouzdanija. Ivančević je centralna ličnost, pravi naslednik Ivana Ćurkovića. Golac je bek internacionalne klase. Kozić sve bolji kao njegov vis a vis. Tomić nije osveženje, već pojačana bezbednost za gol „crno-belih“. Đurović daje „krvnu plazmu“ tom delu tima ali samo onda kada dejstvuje kao razbijač, defanzivac. Na žalost, on često hoće i više nego što može: ide napred, pokušava da konstruiše igru, želi da demonstrira tehniku i ideje i pri tome samo potvrđuje da nije u svom elementu. Kada igra u okvirima svojih mogućnosti vrlo je pouzdan igrač. Čim želi više od toga, onda je to opasno ne samo za njegov ugled, već i za bezbednost tima.
Partizanova igra više nije samo u obrisima, njene konture se već jasno naziru i sad u tome treba istrajati, bez eksperimentisanja. Kaloperović i njegovi saradnici zaslužuju da im se veruje da će biti sve bolje. A to je ono što već deset godina čekamo!