TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U prethodna tri nastavka ove naše serije izložili smo čitaocima da je jedna od velikih tradicija FK Partizana bilo permanentno regrutovanje vanserijskih igrača na pojedinim mestima u timu. Pa smo zaključili da se naš „crno-beli“ klub „specijalizovao“ u odgajanju vrsnih „štopera“, sjajnih centarforova i još boljih krilnih halfova koje je tokom minule decenije podario našem reprezentativnom fudbalu, pa i najjačim evropskim selekcijama!
Ne manja tradicija ekipe sa Stadiona JNA je bilo školovanje izuzetnih igrača i na ostalim mestima u timu, pa se tako može sa sigurnošću tvrditi da je FK Partizan u minulih 30 godina, pored komšije sa Auto-komande, bio najraskošniji rasadnik fudbalera reprezentativnih kvaliteta u posleratnom jugoslovenskom fudbalu. Nećemo preterati ako kažemo da su crno-beli fudbaleri ekstraklasnog formata predstavljači u tom razdoblju gotovo po pravilu okosnicu najraznovrsnijih nacionalnih selekcija, čak evropskih pa i — svetskih!
Desetine i stotine pionira i juniora koji su prošli kroz crno-belu fudbalsku školu Ilješa Špica, Florijana Matekala, Ćirića, Mihajlovića, Simonovskog, Bobeka, Kaloperovića, Vilotića i drugih manje ili više znanih predavača na katedri ove visoke škole oblačili su bezbroj puta majice raznih omladinskih selekcija Jugoslavije. Bilo je trenutaka (recimo u juniorskom uzrastu legendarnih „beba“) kada su svih jedanaest dresova omladinske reprezentacije nosili isključivo crno-beli dečaci!
Isti slučaj je bio i sa izabranim timovima mlade olimpijske i B reprezentacije Jugoslavije, u kojima su takođe redovno dominirali vaspitanici naše fudbalske škole. Ipak najimpresivnije deluje podatak koji kaže da su dres najjače fudbalske garniture Jugoslavije (tzv. A reprezentacije) tokom minulih 30 godina oblačila ni manje ni više nego 67 fudbalera FK Partizana!
Međutim, krunu svega predstavlja jedan drugi podatak. Naime, evropski selektori su se 1953. godine morali da obrate „za pomoć“ takođe našem klubu. U istorijskom meču Engleska — Kontinent, koji je te godine odigran pred pre punim Vemblijem, boje našeg kontinenta branila su čak dva igrača Partizana: levo krilo BRANKO ZEBEC i desni half ZLATKO ČAJKOVSKI.
I konačno najviše priznanje: u prijateljskom meču ekipe tadašnjeg prvaka sveta, Engleske, protiv izabrane selekcije sastavljene od najboljih fudbalera sa svih pet kontinenata (koji je zvanično kršten: Engleska — Svet), među „kosmičkim“ stativama našao se i jedan crno-beli igrač — naš vratar MILUTIN ŠOŠKIĆ. Da čast i slava budu veći taj zadatak je preuzeo u drugom poluvremenu od najvećeg svetskog golmana svih vremena LAVA JAŠINA koji je čuvao kapiju ekipe Sveta u prvom delu utakmice!
Ovaj tekst treba shvatiti kao uvertiru u jednu novu seriju natpisa koju ćemo početi da objavljujemo od sledećeg broja. Pod nadnaslovom „Garda koja je otišla“ ona će vam sukcesivno, iz broja u broj, predstavljati po jednog iz plejade fudbalskih velikana koji su u protekle tri decenije regrutovani iz naše crno-bele fudbalske škole. Serijom će biti obuhvaćeni oni koji su stekli najviša oficijelna priznanja; samo oni fudbaleri Partizana koji su u državnom dresu proslavili „Zlatni“ i „srebrni jubilej“ u nacionalnom dresu (dakle, koji su odigrali 50 ili 25 igara u majici najdražih boja). Pri tom ćemo se striktno držati određenog redosleda. Počećemo s dvojicom najvećih — Bobekom i Milutinovićem — koje, bez obzira na sva zvanična i nezvanična odličja pisac ovih redova smatra najsuptilnijim „umetnicima lopte“ koje je Partizan ikada imao da bi nastavili s portretima reprezentanta sveta Milutina Šoškića i „kontinentalaca“ Zebeca i Čajkovskog, a završili likovima „zlatnih“ i „srebrnih“ Partizanovih momaka!