Samo se tako mogu objasniti sjajne igre i ostalih igrača, a ne isključivo virtuoznog Dragana Kićanovića. — Trener Ivković zadovoljan stalnošću forme i disciplinom u igri. — Partizan ubedljivo vodi na tabeli
Zbivanja u domaćem košarkaškom šampionatu još jednom su pokazala nezahvalnu ulogu — prognozera. Jer, posle devet odigranih kola, Partizan je suvereno na čelu sa četiri boda prednosti nad glavnim rivalima (Jugoplastikom, Cibonom, Radničkim LMK i Borcem), što ni najveći optimisti nisu smeli glasno da kažu. Međutim, puleni mladog trenera Ivkovića iz utakmice u utakmicu dokazuju da uspesi nisu slučajni. Istinsku od lažne vrednosti najbolje luče navijači, tako da je već prošle subote, na utakmici sa čačanskim Borcem, novobeogradska Hala sportova bila dupke puna.
Duda
Bilo kako bilo, Dušan — Duda Ivković (jedan od najvećih „krivaca“ za današnju renesansu „crno-belih“) vaga pažljivo reči i pazi da ne izusti — „mi smo favoriti za titulu“, jer je svestan da bi to moglo nepovoljno da utiče na njegovu ekipu, koja pobeđuje jer pruža sve od sebe i protiv Metalca i protiv Jugoplasike.
Ivković je shvatio da, pre svega, rad donosi vrhunske rezultate, a takođe i da šablon u košarci ne znači mnogo. Staviti sve to na papir, znači otkriti delić „tajne“ uspeha Partizana: neobično intenzivan rad u pripremnom periodu, brza prepad igra kontranapada „po svaku cenu“, maksimalna borbenost na svakom delu terena plus… E, to „plus“ je ono što ostali nemaju — Kićanović!
Kića
U jednom ranijem, neobaveznom razgovoru, dobroćudno širi ruke i kaže kako se tek danas oseća potpuno slobodnim, nesputanim na košarkaškom pravougaoniku. Podseća na umetnika koga su terali godinama da slika u ulju, a leže mu i grafika, skulptura, tuš, mozaik… Za Dragana Kićanovića mnogi su već pre nekoliko godina rekli da je dostigao svoj košarkaški zenit, a on iz utakmice u utakmicu uverava nas da nema kraja njegovom letu u visine. Takvi igrači (uz Ćosića, jesmo li imali kog boljeg?) ostaju nepredvidivi i teraju nas da razmišljamo o tome da se uz njihova imena dopiše i „košarkaški umetnik“. Ne kao titula, puka forma, već kao odraz realnosti. Jer, Kića tako vešto vodi ovaj tim ka tituli, da i dojučerašnje protivnike tera da aplaudiraju ostvarenjima „crno-belih“.
Dule i Toša
Uz Kićanovića, ne mestu beka uglavnom se smenjuju Kerkez i Todorić, koji se čudnom lakoćom dopunjuju u suprotnostima. Kerkez je odavno miljenik beogradske publike, neobično suptilan igrač. Veoma brz (ne znamo ko bolje istrči u kontranapad od njega?), ima neobično precizan šut i nezadrživ ulaz pod koš, hoće da igra odbranu. Tehnika vođenja lopte nije mu najjača strana. Todorić, s druge strane, tek sada stiče poverenje navijača, pravi je „radnik“ u odbrani, tehnički odlično potkovan. Najveća mana — nesiguran pri poentiranju. Ipak, činjenica je da je ovo sezona konačne afirmacije i „priznanja“ ove dvojice igrača.
Miško i Boban
Marić i Petrović su u tekućem prvenstvu nosioci centarske igre „crno-belih“. I više, oni su — reći ćemo — nosioci, prototipovi centara budućnosti: dominiraće momci visoki oko 205 santimetara veoma pokretljivi i brzi sa loptom, tehnički solidno potkovani. Rečju, umire lagano pojam „teškog centra“ u statičkom smislu reči.
Marić je zasad u prednosti nad Bobanom Petrovićem samo u tome što je manje ćudljiv, što u kontinuitetu pruža odlične role, dok su kod Petrovića izraženiji voljni momenti. Petrović (uz Vujačića) je tu da zadovolji i samozaljubljene stručnjake, koji kažu da je teško stvorite šampionski tim bez levorukih igrača. No, ova dvojica momaka garantuju lepu budućnost Partizanovoj centarskoj liniji.
Acko i Vujke
Prednost Partizana u skoku pod košem daju još Pešić i Vujačić. Putešestvije i traženje Arsenija Pešića završeno je U Partizanu i to baš ove sezone. „Našao je sebe“ u zalaganju na treningu i utakmicama i, obzirom, da ima bezmalo dvadesetčetiri godine, uhvatio je poslednji „voz“ košarkaške afirmacije. U igri se oslanja uglavnom na snažan i visok skok. Stiče se utisak da je previše statičan u napadu.
Jadran Vujačić je jedan od retkih igrača koji je ime stakao boljim igrama u zoni odbrane! I njemu i Pešiću (kao antipod Mariću i Petroviću) ne bi bilo na odmet malo više gipkosti i brzine.
Ekipa
Ne treba pogrešno shvatiti isticanje ove sedmorice igrača, sa kojima trener Dušan Ivković odigra veći deo utakmice. Jer, je znatan učinak i svih ostalih momaka (Medić, Beravs, Savović, Babić …), koji ukazanu šansu i te kako dobro znaju da iskoriste. Upravo to je im najveća prednost Partizana kao ekipe: „crno-beli“ su tim u kome je svaki deo na svom mestu, svi rade ono što najbolje znaju. Rečju, organizacija tima i igre je na zavidnom nivou! „Crno-beli“ su kao osnov prihvatili igru na kontranapad i improvizaciju.
Perspektive
Sad, navijače sigurno interesuje — šta je sa šampionskom titulom? U taboru „crno-belih“ nisu opterećeni tim imperativom. Trener Ivković kaže:
„Najvažnije je da tim igra konstantno borbeno i dobro, o ostalom ne razmišljamo.“
Tu je negde i poenta svega. Partizan igra odlično, njegovi momci uživaju u igri kao takvoj, prihvatili su zdravo sportsko nadmetanje. Sve dok je igra primarna, biće i uspeha i ushićenja za navijače koji ponovo pune novobeogradsku Halu sportova. Tek sad nastupaju uzbuđenja, jer je počelo takmičenje za Kup „Radivoja Koraća“ (u kome Partizan brani trofej), a ne treba zaboraviti ni borbe u završnici Kupa Jugoslavije. Što se tiče domaćeg šampionata, ne treba insistirati ni na kakvim prognozama: jedino znamo da će „crno-beli“ prvi stići na cilj u polusezoni, kroz dva kola.