Uz velike uspehe košarkaša Partizana stoje jedan prekaljeni as — Dragan Kićanović i jedan mlad i ambiciozan trener — Dušan Ivković!
Navijače „crno-belih“, u ovim zimskim danima, raduju veliki uspesi Partizanovih košarkaša: serija blistavih pobeda, odlične igre čitave ekipe kod kuće i u gostima, borbenost mladih igrača, majstorstvo Dragana Kićanovića, odmerenost i inteligencija trenera Ivkovića — sve se to spojilo i dalo neočekivano dobre rezultate… Partizan igra kao mašina! Kićanović je fenomenalan! — Kićooo!… Kićane! — ori se sa tribina, dok vižljasta Partizanova „petica“ puni protivničke koševe, organizuje igru, nesebično priprema šanse svojim saigračima. Na parketu, košarkaši Partizana, zaista, imaju pravog vođu — njemu, svih četrdeset minuta igre, neumorno rade srce i mozak.
Iz utakmice u utakmicu, Kića raste u očima navijača, stručnjaka, protivnika, čitave sportske javnosti — i kao sportista koji postiže maksimum i kao čovek u dobu pune zrelosti. Svojom igrom i svojom ličnošću Kićanović sve više osvaja. Na terenu i van njega.
Pitam ga:
— Sada si izložen mnogo većim naporima nego pre, ogroman teret odgovornosti leži na tvojim plećima, a ti, ipak, deluješ mnogo stabilnije, pouzdanije, sigurnije… Kako to?
— Moj odgovor je kratak: sve se može kad se hoće! — kaže Kića.
— Ipak, mnoge si iznenadio?
— Zašto — čudi se on. — Nekima je to čudno, a meni je sve ovo sasvim prirodno i normalno… Pitam se: zašto se ljudi čude? Kao da me još ne znaju dovoljno!… A za sam živeo u uverenju da su me već upoznali. Ali, izgleda da još niko ne zna šta sve mogu!
Tako govori vođa Partizanovih košarkaša.
Nije onda ni čudno što mu, tokom igre, baš u onim najtežim trenucima, nikada ne zadrhti ruka, ne popusti koncentracija, ne zataje volja i motivacija…
Fenomenalni as
A, kao što imaju pravoga vođu na samome terenu — tamo gde se odlučuju bitke — košarkaši Partizana imaju pravog vođu i na klupi — tamo gde se kuju taktičke zamke i pripremaju pobede. To je mladi trener Dušan Ivković, učenik Ranka Žeravice, koji je već u ovome prvenstvu nadmudrio i takve sjajne „taktičare“ kao što su Mirko Novosel i Aleksandar Nikolić!
Šta mladi trener misli o Kićanoviću?
— On mi mnogo pomaže u igri i van nje. Hrabri, bodri i podržava mlade igrače. Fenomenalno ih vodi za vreme igre… Sazreo je, svestan je svoje odgovornosti… Njega, tokom igre, čuvaju razni igrači. Bolje reći, pokušavaju da ga čuvaju. Ali, Kića se strahovito brzo adaptira na svaku vrstu odbrane i uspeva da pronađe odgovarajuća rešenja. Za njega tu nema iznenađenja… Ovo je, bez sumnje, njegova sezona! — kaže bez dvoumljenja, Partizanov trener.
— Kako se Kića priprema za utakmice?
— On se specijalno priprema za svaku utakmicu. Neverovatno zvuči, ali je istina: Kićanović manje trenira od ostalih igrača, iako se u igri najviše troši… Ja ga ponekad i vratim sa prepodnevnih treninga. Njemu je potrebno da sačuva svežinu, da se ne „zasiti“ košarke. I, bez obzira na sve napore kojima je izložen, pa čak i na rezultate koje postižemo, siguran sam da će Kićanović sve to izdržati!
Trener i njegov prvi igrač našli su zajednički jezik — to se oseća po tome koliko su dosad postigli.
Kićanović — na parketu.
Ivković — na klupi.
Tek, Partizan je ubedljivo prvi u šampionatu države — on sigurno vodi ispred favorita — Jugoplastike, Cibone i Bosne (njih je, uzgred rečeno, ubedljivo savladao i u direktnim duelima) Ali, uprkos tome, trener i njegov as ne gube smisao za realnost, naprotiv. Mada se košarkaške bitke odlučuju „u oblacima“, njih dvojica su čvrsto na zemlji…
Puna realnost
— Bez obzira na naše trenutne uspehe, važno je da se navijači previše ne zanose. A to isto važi i za nas igrače. Zasad vodimo u prvenstvu i pružamo dobre igre, ali naš realan domet je, ipak — treće mesto. Ako uspemo da budemo drugi, to će biti veliki. uspeh… Ne treba zaboraviti da će drugi deo šampionata za nas biti mnogo teži! — govori Dragan Kićanović, mirno, razložno, objektivno.
Trener Ivković dodaje:
— Dobro smo trenirali, pripremili smo se, pobediti sve favorite i — suviše rano smo poveli: U ovome prvenstvu svako svakoga može da pobedi. Mi, zasad, igramo non-stop dobro, ali još ima da se bori!
Naravno, prave bitke tek predstoje.
Svi će želeti, u narednim prvenstvenim kolima, da zaustave baš mladu „crno-belu“ četu i da ukrote Kićanovića!
Odgovornost je velika.
— Da li te nova uloga u ekipi mnogo opterećuje — pitam Kiću, koji odgovara kao iz puške…
— Ni govora! Nema tu, za mene, nikakvog tereta… Sve je to obično, normalno — i saradnja sa trenerom, i zadaci koje dobijam tokom igre, i saradnja s mlađim igrači.
A, ruku na srce, Kićine obaveze su ogromne.
Ranije, bio je u najvećoj meri „realizator po desnoj strani“, iako je oduvek pokazivao visok smisao za kolektivnu igru. No, kako primećuje trener Ivković, ta komponenta Kićanovićevog igračkog stila nije bila dovoljno negovana ni u Partizanu ni u državnoj reprezentaciji, u kojoj je Kićanovićev partner bio nestašni i maštoviti Moka Slavnić.
Igra života
Gledano očima stručnjaka, četiri osnovne karakteristike sadašnje. Kićanovićeve igre bile bi:
- Fenomenalna preciznost,
- izvanredan pregled igre (u kojoj, iz situacije u situaciju, pronalazi i atraktivna i korisna rešenja),
- odlična igra u odbrani (jer, on je igrač koji je u stanju da zaustavi svakog rivala, a da se odmah zatim prebaci u napad i preuzme ulogu realizatora!) i
- smisao za organizovanje igre ekipe, mada ga time samo povremeno treba opterećivati, da se ne bi ograničavale njegova realizatorske mogućnosti!
I, kada se sve to sabere — eto prava slike /vođe tima/, čoveka koji danas u svojim rukama drži sve konce Partizanova igre.
A, na sve to, Kića samo odmahne rukom:
— Ma, uvek je to tako bilo, samo se možda nije toliko primećivalo!
Sada je došlo vreme da se primeti.
U prilici smo, takođe, da primetimo još nešto — Kića je, istinski, nastavio da raste!
— Stvarno sam, u poslednje vreme, porastao koji santimetar! — smeje se on. — Ne sećam se ko je to prvi primetio, moj trener ili ja… Malo smo se i šalili na tu temu. Tek, ja stvarno rastem!
— Da, da… — kaže i Ivković. — Kića je doskora bio visok 194 santimetra, a sada je još malo porastao, što je značajno i za njegovu igru, kako u napadu tako i u odbrani.
Da li je reč o fenomenu?
Ko to zna!
Tek, Kića ne prestaje da raste — kao čovek i kao igrač — iz utakmice u utakmicu!
… Na kraju, ne mogu da ga ne upitam, (bez obzira na „fenomen Kićanović“, koga sam svestan):
— Stvarno, Kićo, igraš kao mašina, svih četrdeset minuta. Zaboga, kako uspevaš da, u tako napetoj igri kao što je košarka, budeš toliko pribran, koncentrisan racionalan?…
Pravi čovek daje i pravi odgovor:
— Ja o tome uopšte ne razmišljam. Ja, prosto, igram — onako kako umem, onako kako mogu… Sve to ide nekako spontano — to je moj život!
I, zaista je tako — Dragan Kićanović je, baš u ovoj košarkaškoj sezoni, uspeo da napravi onaj definitivni spoj između /svoje igre i svoga života/. To je, danas, ono što mu daje sigurnost, spokojstvo, snagu…
Zbog toga je, mislim, toliko i porastao u našim očima — i, kao što vidimo, nastavio je da raste!