Igračko nadahnuće, borbenost i viteštvo, te najviše sportske vrline, oduvek su krasile Partizanove sportiste. Godinama i decenijama momci i devojke u crno-belim dresovima na borilištima širom zemlje i sveta oduševljavali su svojim igračkim umećem, viteškim držanjem i sjajnom borbenošću.
Zahvaljujući tim svojstvima oni su, pored mnoštva sjajnih uspeha, medalja i trofeja osvojili srca ljubitelja sporta širom sveta. Neki od njih su osvajali domaće i međunarodne trofeje ne samo za sportska dostignuća već i za borbenost i fer-plej. Sve je to, razume se, ispunjavalo ponosom mnogoljudnu armiju pristalica crno-bele boje. Za njima su ostale, kao što to i dolikuje, priče, legende, uspomene…
Zašto o svemu tome govorimo u vremenu prošlom? Zar se Partizanovi sportisti i dalje ne takmiče na borilištima širom zemlje i sveta? Zar i dalje ne pobeđuju?
Takmiče se, naravno, pa i pobeđuju. Ali to nije dovoljno za potpun sportski uspeh, za kompletan trijumf. Jer ima pobeda i pobeda… Ali nije stvar u tome. Radi se o nečemu drugom, nečemu što počinje, čini nam se, zatamnjuje neke od vrlina tako svojstvenih Partizanovim sportistima.
Poslednjih godina se sve češće mogu zapaziti primere komotnog ponašanja, indolencije i neborbenosti Partizanovih sportista!
Sve češće gledamo mlade ljude kako se šepure po terenu kao umišljene, razmažene zvezde koje čekaju da neko umesto njih šutne loptu, završi akciju, obavi akciju, obavi neku igračku radnju! Gledamo ih kako se nevoljno kreću po terenu, kako mrzovoljno otaljavaju ono što bi moralo od srca da čine, jedva čekajući da se sve to završi…
Sve to, naravno, deluje mučno, nesimpatično, asportski, nedrugarski. I više od toga: kao izdaja sporta, izneveravanje njegovog osnovnog načela — borbenosti. Posledica takvog, dezerterskog ponašanja na terenu nije samo u gubitku jednog meča, u porazu. Ona je mnogostruka, jer deluje deprimirajuće na kolektiv, jer demobiliše simpatizere, devalvira renome kluba…
Otkuda ta pojava nesvojstvena duhu Partizanove igre? Pošten odnos prema igri, suigraču i gledalištu, izgaranje na terenu do poslednjeg daha, primerna borbenost — oduvek su bili nešto što je krasilo sportiste „crno-belih“. Oplemenjena nadahnućem i viteštvom takva igra je ostavljala neizbrisiv trag u memoriji gledalaca, a momke i devojke u crno-belom činila rado viđenim gostima na sportskim borilištima širom sveta.
Brzina, izdržljivost, snaga, veština, domišljatost, pamćenje — sve su to sastavni elementi jedne sportske borbe, odnosno takmičenja. Ali u bilo kojoj vrsti nadmetanja, bez obzira na sposobnost i umeće aktera, uspeha nema bez zalaganja, bez potpunog predavanja igri. Ko nije spreman za borenje bez ostatka nije za igru. Takvi brzo ispadaju iz nje…
U sportskoj memoriji toliko je primera koji potvrđuju ovo pravilo. Kao i u životu, uostalom: bez pregalaštva nema uspeha, ništa ne dolazi samo od sebe, hod kroz život je večno nepočin-polje.
U bogatoj istoriji Partizana na stotine je primera pojedinačnog i kolektivnog pregalaštva, veličanstvenog borilaštva. Dovoljno će biti da se prisetimo samo nekih iz tog divnog mnoštva.
Nešto stariji gledaoci setiće se, svakako, podviga koji su godine 1957. ostvarili, u finalu Kupa, fudbaleri Partizana pobedivši, sjajnim požrtvovanjem, protivnika (tim Radničkog) koji je prvo poluvreme završio sa tri gola prednosti rezultatom od gotovo neverovatnih 5:3! Takav, izgubljen, meč mogu dobiti samo veliki borci, igrači koji veruju u sebe. A u tom timu ih je zaista bilo. Jedan je, međutim, zaslužio da bude spomenut pre ostalih: Zlatko Čajkovski! Igrači takvog borilačkog potencijala zaista se retko sreću na sportskim terenima…
Današnji igrači „crno-belih“ možda i ne znaju da je jedan od njihovih učitelja, Milutin Šoškić, jednu utakmicu (protiv Veleža u Mostaru) odigranu na teškom, blatnjavom terenu branio s polomljenom ključnom kosti!
Za Šoškićevu generaciju, poznatu po izgaranju na terenu i majstorstvu, vezana je i ona utakmica — podvig iz godine 1965 u Bremenu, kada su besprimernim požrtvovanjem nadvisili brutalnost protivnika! I još jedna, ona iz Mančestera, kada su u nadčovečanskoj borbi nadvisili sjajni tim Mančester junajteda! Na toj utakmici, u ekipi hrabrih, izdvojio se još jedan sadašnji učitelj Partizanovih fudbalera — Branko Rašović. Nazvali su ga ne bez razloga, „div sa Old Traforda“!
Kada smo već kod ove sjajne generacije spomenimo i Velibora Vasovića, igrača koji se neumorno borio bukvalno na svakom meču, bez obzira na njegovu veličinu i značaj! Slične osobine krasile su i u svemu uzornog Ivana Ćurkovića.
Nikada neće biti zaboravljeno požrtvovanje velikog asa, jednog od najboljih sportista koje smo imali, rvača Stevana Horvata koji se borio polomljenih rebara!
Partizan je, vremenom, odnegovao čitavu plejadu sportista poznatih po tome što su u igru unosili ne samo sve svoje umeće već i sve svoje ljudske moći i vrline: Franjo Mihalić, Ratko Čolić, Božidar Pajević, Ljuba Mihailović, Fahrudin Jusufi, Milan Galić, Borivoje Vukov, Milorad Mitrović, Svetomir Belić, Milan Muškatirović, Svetozar Gligorić, Milunka Lazarević, Zoran Janković, Milica Stojadinović, Stojan Stojković, Siniša Belamarić, Dragan Kićanović, Momčilo Vukotić, Nikica Klinčarski, Dragan Životić…
Kao što se vidi iz ovog, naravno nepotpunog spiska, ova vrlina je, najčešće, krasila najbolje među odabranima. Niko od ovih sjajnih asova ne bi, sasvim sigurno, postigao uspehe koji su ga trajno uvrstili u anale našeg (a neke i svetskog) sporta da nisu pravovremeno shvatili da je igra nadmetanje, borenje i predavanje bez ostatka. U mnoštvu darovitih i manje darovitih uspevaju samo istinski borci i pregaoci. Ko to ne shvati uzalud se zaputio zavidljivom ali punom kušnje stazom sporta. Za takve i nije sport, jer je on takmičenje i borba pre svega. Oni i nisu morali u igru…