PARTIZAN U SVETU
Polazeći od skromnih, gotovo zanemarljivih, predratnih uspeha — naši sportisti su s mukom sticali svoj međunarodni ugled. Izuzev gimnastike u svim sportskim granama se moralo poći od nule! Zato je svaki uspeh na evropskoj ili svetskoj sportskoj pozornici imao dvostruku vrednost. Onima koji su krčili puteve do tog uspeha bilo je dvostruko teže…
Prvi poratni uspesi na međunarodnim borilištima vezani su za atletiku, fudbal i boks. U ovim sportovima imali smo prve nosioce olimpijskih i evropskih odličja. Nedostajali su, međutim, uspesi na svetskim prvenstvima. Na njih je valjalo pričekati čitavu deceniju.
Slava prvih laureata sa svetskih prvenstava pripala je rvačima! Sportistima čiji su počeci bili sasvim skromni, ali je, zato, postojala snažna tradicija u narodnom „jakanju“. Put od tog, narodnog borilišta i nadmetanja u snazi do sporta bio je, međutim, spor i tegoban. Ali došao je, ipak, dan kada su i jugoslovenski rvači mogli ravnopravno da se upuste u borbu sa najvećim svetskim majstorima strunjače.
Bilo je to godine 1955. U zapadnonemačkom gradu Karlsrue.
Tada se prvi put jedan Jugosloven našao na postolju određenom za nosioce najviših svetskih odličja u ovom drevnom sportu!
Ta izuzetna počast, počast dostojna istorije sporta, pripala je Partizanovom rvaču Miloradu Arsiću!
Ovaj izuzetni borac uspeo je da u konkurenciji najboljih svetskih rvača velter kategorije osvoji bronzanu medalju. Bilo je to pravo značajno međunarodno odličje u ovom sportu. Tim povodom valja podsetiti da je ono moglo bili i — mnogo veće. Najveće. Od toga je ovog sjajnog sportistu delio samo delić sekunde! Hronika veli:
„O odlučnom meču protiv Rusa Manjeva, Arsić je uhvatio svog protivnika „duplim nelsonom“ i kada je trebalo da ga „tušira“ odjeknuo je gong. Arsić je izgubio na poene i pripalo mu je treće mesto, a Manjevu titula svetskog prvaka…“
Iako je s više sportske sreće mogao da se okiti i zlatom, Arsić je jugoslovenskom sportu, a naročito rvanju, doneo mnogo više od jedne bronzane medalje: samopouzdanje. Bio je to sjajan podstrek da se može u svetske visine. I to ne samo u ovom sportu…
Tako je još jedan Partizanov sportista otpočeo novu blistavu eru jugoslovenskog sporta, eru velikih uspeha na svetskim prvenstvima, gde je, do tada, usamljeno tavorilo samo ime jednog Jugoslovena — gimnastičara Lea Štukelja!
Koliko je Arsićev uspeh bio značajan vidi se i po tome što su raniji, skromni, uspesi Borivoja Vukova, takođe Partizanovog rvača, bili veoma podsticajni (sedmo mesto na olimpijskim igrama u Helsinkiju, 1952. godine).
Uporni i sjajni Borivoje Vukov pokušaće godine 1956. na olimpijskim igrama u Melburnu da nastavi ovu nit uspeha svog klupskog druga, ali će uspeti da se za samo jednu stepenicu popne u odnosu na Helsinki (biće šesti). To ga, međutim, neće obeshrabriti: Nastaviće i dalje, na način njemu svojstven, da juriša na svetski rvački tron. I uspeće u tom nastojanju da mu se sasvim približi dve godine docnije.
Na svetskom prvenstvu u Budimpešti, održanom godine 1958. Vukov će dostići podvig Milorada Arsića, a tri godine docnije Stevan Horvat će otpočeti pravu žetvu svetskih odličja…