Vrhunski sport: U poslednje vreme smrt je odnela nekoliko bivših velikana jugoslovenskog sporta: fudbalere Mihajlovića, Tomaševića, Živanovića, Markovića, atletičara Brnada i dr. Bili su u najboljim godinama između 50—60. Ista pojava primećena je u svetu. Šta se zapravo dešava? Kakav odgovor treba da da humanistički sport?
U ovom naslovu nije reč o rajskom pitanju. Problem je to sporta iz one vrste koju odskora nazivamo rogobatno i važno — „vrhunsko sportsko stvaralaštvo“. Oni koji su bliski sportskim zvezdama u pripremama za uzlet u svetske galaksije, znaju da bi bliže istini bio nazivnik „vrhunsko sportsko mučeništvo“. Iza svih tih natprirodnih napora, u kojima bič volje tera srce na rad od preko „220 obrtaja“ u minuti (normala je 70) stajalo je doskora čovekovo htenje da dostignemo nemogućno. Nisu rekorderi slučajno nazvani probnim pilotima ljudskog organizma.
Državni rekorderi
Za poslednjih 30 godina sportski rekordi pružaju iz nedelje u nedelju prizore lansiranja raketa u kosmički beskraj rekorda. Više nego na muškarce tradicionalne podvižnike sporta, to se danas odnosi na žene i decu koji su vekovima bili potisnuti sa sportskih pozornica. Zakon, da žena, koja bi se drznula da posmatra takmičare (gole uostalom) na olimpijskim igrama drevne Grčke, morala da bude ubijena, jer je oskrnavila sveti kult muškosti, održao se, bez smrtne kazne, doduše, sve do kraja prošlog veka. Još 1896. godine u Atini u areni prvih olimpijskih igara nije bilo ni jedne žene; na moskovskoj olimpijadi, letos, ako se oklizne o hladnoratovske manipulacije, boriće se do poslednjeg daha 2.000 žena i 4.000 muškaraca. One će sasvim izvesno oboriti i veći broj rekorda od muškaraca. Boriće se, i sportisti i sportiskinje nažalost sve manje za slavu sporta, kako je to nekada govorio de Kuberten, a sve više za politički prestiž svojih država.
Trenirati tri puta dnevno, spavati deset-dvanaest časova tj. polovinu života, pretvoriti se u savršeni mehanizam koji dejstvuje prema načelu, „najviše efekta sa najmanje utrošene energije“, težiti za kratkim blaženim-trenutkom kočoperenja na pobedničkom postolju, ispod zastave sve je to postalo pre ambicija država, nacija nego nekog Petra, Pavla ili Marije, plivača, atletičara, rukometašice.
U sportu vrhunskog dometa važno je pobediti: jedino je važno pobediti. Ali to je mnogo bitnije za državu — koja kao ruka iza scene upravlja sportskom marionetom — nego za samog takmičara. Pobediti na međunarodnoj areni postalo je stvar zastave koju nosi sportista. Jer pobedom sportista dokazuje političku, idejnu, stručnu, organizacionu nadmoć svoje nacije — svoje države.
Takmičiti se pobediti, odustati „izginuti“ za rezultat nije više stvar pojedinca nego države vlasti koja ubeležava novu medalju. Taj trkač amater na 10.000 metara, plivačica na 400 slobodno, danas nisu više u mogućnosti — ako su ušli u „igru“ državno-političkog prestiža — da kaže „neću dalje“. Oni moraju dalje, jer od svog rekorderskog trenutka oni ne pripadaju više sebi već postaju propagandno paradna stavka svoje zemlje. Štampa, RTV, u ime nacije i publike traže da sportista bude bolji, da dokaže nadmoć svoje zemlje, i da se za to žrtvuje. Ko ne pristaje kamenovan je javnom pogrdom kao kukavica, izdajnik. Ovakvom stavu nema danas iznimke u svetu, priznavalo to neko društvo ili ne!
Opasni podvizi
Baciti koplje tri puta dalje, preplivati 1.500 metara pet puta brže, pretrčati maratonska 42 kilometra sto puta hitrije od normalnog čoveka prestavlja nenormalan podvig.
Ali i put do takvog rezultata isto je toliko nenormalan, neprirodan. Sve vam je to omogućila intervencija nauke.
Do skora ni medicina, ni biomehanika, ni farmakologija, ni psihologija nisu se interesovali za sportistu. Ali od kada je zlatonosne sportske koke postale državna stvar, angažovana je nauka za dadilju. Naučnici danas nastupaju već od trenutka kada se odabiru talentovana deca i neće ih ostaviti dok ima nade da obore rekorde. Nauka je za najkraće vreme iz sporta zanavek proterala romantičnu spontanost rođenih talenata. Umesto jednog trenera recepturu za rad daju timovi stručnjaka raznih profila. Uvedeni su i kompjuteri za predviđanje rezultata.
U prognostici razvoja koriste se načini koji izgledaju gotovo neljudski. Medicinari upotrebljavaju na primer biopsiju: izvade iz mišića jedno vlakno, ispituju mu kvalitet i određuju da li vredi ulagati vreme mladog čoveka, trud stručnjaka i sredstva države. Razvijeni su matematički modeli za izbor talenata sa greškama svedenim na 5—6%. Ako sve ovo ponekad dobija prekor dehumanizacije sporta ta je ocena sagledana iz trenutka budućnosti staromodna, prevaziđena. Vrhunski sport traži isuviše sredstava a nehumano je primenjivati „šacometriju“ — odmeravanje od oka da bi se utvrdilo hoće li sportista izdržati natprirodno teški trening, ili je ceo trud uložen u pogrešno odabranog čoveka.
Uzleteti i bezbedno se vratiti
Savremeni trenažni postupci, uz odgovarajući napor tela i psihe, deluju na razvoj srca, krvnih sudova, na brzinu reagovanja, masu i snagu mišića, na koordinaciju pokreta tako da je ono što ti organi i ti ljudi postižu prosto nenormalno. Do skora smo mislili da je to nenormalnost u pozitivnom smislu i da je sportista — „zdravlje nad zdravljem“. Učestalo i prerano obolevanje i umiranje bivših vrhunskih sportista međutim dovodi u sumnju staro uverenje i postavlja pitanje: „da li je vrhunski sport zdrav, normalan ili sve više proizvodi žrtvovane heroje stadiona“.
Prve generacije vrhunskih sportista, koji su podvrgnuti (naučno ili iskustveno) najvećim opterećenjima stižu u svoje 50—60-te godine.
Od ranije znamo da se životni lik tih junaka našeg doba sastoji iz mnogo propagiranog dela uspona, i nažalost manje poznatog, a često vrlo dramatičnog dela silaska, da ne upotrebimo izraz pada.
Dok je u šampionskoj formi sportista je uistinu povlašćena ličnost: materijalno pomognut, do zloupotrebe popularisan, on živi okružen slatkim darovima slave, obožavanja, po nekad prave histerije. Ali kada stigne novo „božanstvo arene“, brže, jače, bolje, od starog majstora, gorčina zaborava spusti se naglo kao noć i zatiče sportistu životno, obrazovno i psihički nespremnog za sutrašnji, sasvim drugačiji, dan normalnog čoveka. Tada nastaju nevolje koje se prećutkuju; nevolje oko mekog prizemljenja u normalni život, u obične svakidašnje radne obaveze koje ne prati četa fotoreportera kao u slavnim danima. Ali za taj proces resocijalizacije stvaraoci, treneri, tehnički rukovodioci, tih sportskih „supermena“, niti se brinu, niti imaju stručni profil za ovo prizemljenje. Tada za sportistu nastaju mučna potucanja, potraga za stanom, završavanje škola na brzinu, jurnjava za zaposlenjem, za mesto u društvu u kome je još juče taj sportista izgledao važniji od najvažnijeg.
Protivrečnost koja ugrožava
Tom kompleksu socijalnih briga, za koje nigde u svetu, nažalost ni kod nas, nije nađeno sistemsko rešenje, sada se pridružuju i biološke, recimo pravu reč, životne opasnosti. Vrhunski sportisti posleratnog perioda, od kada i počinje taj neverovatni uspon rezultata i ulazak nauke u trenažni proces, počinju da umiru pre 60-te godine u tolikom broju da će medicina uskoro morati u svoj rečnik da uvrsti pojam „preuranjene sportske smrti“. Ove su smrti poljuljale celu teorijsku konstrukciju da sport produžava vitalnost, zdravlje, godine života. Ako se „epidemija“ infarkta i drugih srčano-sudovnih bolesti sportista nastavi sama će suština sporta kao medicinsko-preventivne mere doći pod znak sumnje. Ne menja mnogo stvar što je reč o vrhunskom sportskom stvaralaštvu.
Vrhunski sport, ali ne samo vrhunski stvorio je dakle u sebi samom protivurečnost koji ugrožava njegove temelje. Društvo koje se oseća odgovorno za sportistu kao ljudsko biće — i kad siđe sa pobedničkog postolja moraće da osposobi stručnjake koji će izvršiti složeniji deo lansiranja rakete: njen sigurni povratak na zemlju.
Humanizam
Sve je to za društveno-sportske radnike jedna briga i jedna odgovornost i jedna stručnost više. Znamo koliko direktivne rečenice koje počinju sa treba i mora nisu popularne ali i humanističko opredeljenje ovog sporta, i duboka iskrena briga za njegov dalji hod prisiljavaju nas, suočene sa negativnim posledicama vrhunskog sporta, da brzo preduzimamo odgovarajuće mere.
Sada je konačno jasno da se vrhunski sportista mora osposobljavati za prelazak u normalan život; jasno je i to da mu školovanjem, obezbeđenjem stana, zdravstvenom zaštitom i pronalaženjem radnog mesta društvo mora osigurati budućnost. To je moralni imperativ za ovaj sportski pokret.
Ali sve je uočljivije da organizam koji je doveden do veštačkog plafona vrhunske sportske forme mora još dugo posle toga, možda do kraja života, da živi u okvirima sportskog režima. Na pitanje kakav on treba da bude moraće da odgovore isti stručnjaci koji su ga lansirali u sazvežđe rekordera.
U ovom trenutku mnogi neuspeli povratak šampiona u svakidašnji život i serija preuranjenih smrti vrhunskih sportista uveravaju da je sportistu lakše podići do neba nego zatim spustiti u život svakidašnji. Obaveza je da taj, drugi, deo posla obavimo na način koji će biti u skladu sa našim uvažavanjem sporta i našim humanističkim opredeljenjem.