GDE SU I ŠTA DANAS RADE?
Počev od ovog broja „Partizanov vesnik“ će, pod gornjim nadnaslovom, redovno objavljivati sažete napise iz kojih ćete moći da saznate ko su bili, gde se sad nalaze, čime su se bavili po završetku karijere aktivnih sportista i šta danas rade nekadašnji ljubimci armije crno-belih navijače nezaboravni asovi iz klubova JSD Partizan — koji su svojevremeno pronosili slavu naše velike sportske porodice i Jugoslavije širom meridijana!
Nekad
Jedan od najcenjenijih fudbalera posleratne Jugoslavije. Do pojave Dragana Džajića doajen naše fudbalske reprezentacije sa 65 igara u plavom nacionalnom dresu!
Aktivno je igrao punih 20 godina, prvoligašku karijeru započeo u zagrebačkoj Lokomotivi sa 18 godina! Docnije prešao u zagrebački Milicioner (posle Borac, a sada NK Zagreb), gde je ostao do 1951. Prešao u Partizan za koji je igrao 8 godina (1951—1959). Dve sezone je igrao za Crvenu zvezdu (1959—1961). Igrao je za Alemaniju iz Ahena (SR Nemačka). Zatim završio fudbalsku školu u Kelnu i posvetio se trenerskom pozivu.
Najbolje godine fudbalskog života proveo je u našem klubu, u kome je postigao evropsku i svetsku slavu. Igrao je u onoj prvoj, proslavljenoj generaciji Partizanovih fudbalera, zajedno s Čajkovskim, Bobekom i Milutinovićem. I danas smatraju da je to „najvirtuozniji kvartet“ koji je jedan posleratni tim Jugoslavije imao u svojim redovima. Osvajao je sa Partizanom tri puta nacionalni kup i kao naš član odigrao je većinu svojih igrača za državni tim. Doživeo je i najveću čast: zajedno sa Zlatkom Čajkovskim obukao je dres izabranog tima Evrope, na utakmici Engleska—Kontinent 4:4, 1953. godine na Vembliju!
Docnije
Posle završetka trenerske škole u Kelnu, u novom pozivu debituje na kormilu slavnog minhenskog Bajerna, s kojim u sezoni 1966/7. osvaja „duplu krunu“ (kup i prvenstvo). Bio je to drugi put u 100-godišnjici istorije nemačkog fudbala da jedan tim osvoji oba nacionalna trofeja u istoj godini (prvi put je to uspeo, još pre rata, poznati „Šalke 04“)! Po odlasku Bajerna preuzima zagrebački Dinamo s kojim osvaja Kup sajamskih gradova (Današnji Kup UEFA)! Zatim vodi ekipu tadašnjeg novajlije u Bundesligi VFB Štutgarta, koji pod njegovim vođstvom izbija među vodeće klubove. Iz Štutgarta prelazi u Split i stvara onaj izvanredni tim Hajduka, koji će u sedmoj deceniji doneti „belima“ renesansu. Iz Splita ga put vodi u Braunšvajg, gde s povratnicima u Bundesligu „Ajntrahtom“ osvaja titulu vice-šampiona SR Nemačke, s bodom manje od prvaka Bajerna!
Pošto u toj ekipi, sem Danila Popivode, nije igrao nijedan iole poznati igrač, Zebec smatra to i danas za svoj najveći trenerski podvig. Pre tri godine postao je vođa Hamburgera, s kojim je u prvoj sezoni osvojio titulu prvaka,u drugoj naslov vice-šampiona Evrope, a u trećoj je završilo polusezonu opet na čelu Bundeslige! Tada je neočekivano došlo do nesporazuma i konflikta pa je napustio Hamburger sporazumno, uz obeštećenje od 300.000 maraka.
Na prošlogodišnjoj utakmici između Borusije (Dortmund) i tima „Humanih zvezda“ (izabrana ekipa Evrope) ukazana mu je najveća čast: zajedno sa svojim bivšim profesorom iz Kelna, čuvenim Henesom Vajsvajlerom, bio je selektor tima Evrope. Bilo je to i formalno priznanje najboljem inostranom treneru u nemačkom fudbalu i jednom od najcenjenijih evropskih stručnjaka!
Bez obzira u kome je nemačkom gradu boravio za minulih 20 godina — Ahenu, Minhenu, Štutgartu, Braunšvajgu ili Hamburgu — Zebecova kuća je uvek bila širom otvorena za sve bivše drugove iz Partizanovih generacija „beba“. U Štutgartu ste mogli da sretnete kod njega Hercega, u Brogunšvajgu Zambatu, u Hamburgu Pejovića… Kad god je trebalo da pomogne reprezentaciji i selektorima, uvek im je stajao na raspolaganju (borio se za Buljanovu dozvolu igranja u državnom timu zbog čega je došao u sukob s Hamburgerom, telefonski je redovno obaveštavao Miljanića o svemu što ga interesuje, angažovao specijaliste oko lečenja Sliškovićeve povrede i sl. Jugoslovenski novinari su mu takođe bili česti gosti. Rečju: njegov dom je u Nemačkoj bio pravi fudbalski konzulat!
Trenutno 51-godišnji Zebec, koji je prilično narušenog zdravlja (preživeo je skoro smrtonosnu operaciju pankreasa!), boravi u svom komfornom domu koji je sagradio na roditeljskom imanju u Zagrebu. Na Černomercu, u ulici Sokolovac 15, provodi dane u društvu svoje majke, supruge Dušice, udate kćeri Gordane i neudate Maje (obe su se rodile u Beogradu, dok je igrao u Partizanu), zeta Vinka i unuka Saše. Posvetio se zasad aktivnom odmoru (uređuje okućnicu i vrt) i veruje da će ga to držati duže iz zdravstvenih razloga. Međutim, oni koji poznaju ovu nemirnu prirodu i stalno aktivan duh, smatraju da to neće dugo potrajati. Pominju se ponude koje već ima iz SR Nemačke, Španije i Švajcarske, a pouzdano se zna da mu je, odmah po odlasku iz Hamburga, nuđen angažman u ekipi Nirnberga, koji je odbio.
Kada sam ga poslednji put sreo, prilikom njegovog boravka u Zagrebu, u razgovoru smo se često vraćali minulim godinama. Kada smo poveli reč o Partizanu, primetio je s neskrivenom setom:
— Eh, nikada se divno doba mladosti ne može vratiti. U Partizanu sam proveo svoje najbolje fudbalske godine, doba maksimalne igračke zrelosti i snage. Za te dane me vezuju neizbrisive uspomene: osvojeni trofeji, velike igre, prekomorske turneje, stari drugovi i prijatelji, velika slavlja, brak i porodica, rađanje dece i zasnivanje doma…