KROZ NAŠU LUPU
Košarkaški savez Hrvatske naložio je svim klubovima sa svoje teritorije da se za utakmicu s Partizanom „moraju žaliti zbog nastupa Slavnića“.
Čudan neki zahtev! Još čudnija je upornost nekih ljudi iz KS Hrvatske. Tek ovim poslednjim pokušajem da se onemoguće Slavnić i Partizan, rukovodstvo tog republičkog saveza uverilo je sportsku javnost da ni do sada to nije bila borba „za principe“ i „poštovanje zakonitosti“.
Sve je jasno. Ovim nebuloznim zahtevom KSH je osvetlio Cibonu koja stoji iza toga. Zna se da konce te „igre“ drži Mirko Novosel, trener koji je u današnji tim investirao ogroman novac, obećavajući da će pehar Košarkaškog saveza Jugoslavije najzad biti u Zagrebu.
Na žalost, te ambicije je uvek neko zaustavljao: Partizan, Bosna, Crvena zvezda ili Jugoplastika. Prošle godine Cibona je bila najbliža ostvarenju želje duge tri i po decenije. Ali, Kićanović je predvodio jedan tako moćan i zahuktao Partizan da se ni tada nije moglo realizovati.
Novoselu sad opet smeta Partizan. Još veću prepreku vidi u Slavniću. On i ljudi koji predstavljaju KSH grčevito se drže nekih formalnih propisa i od toga ne vide interes košarke, ne vide jednog velikog igrača, čoveka, oca porodice koji živi od toga što radi, odnosno igra košarku.
Nervozni Novosel u očajničkom pokušaju da nešto izmeni u korist svog tima na ružan način demonstrira protiv odluke Predsedništva KSJ — daje ostavku na članstvo u Stručnom savetu savezne košarkaške organizacije!
Prijateljima sporta, pa i autoru ovih redova, iskreno je žao što je Novosel izgubio dostojanstvo. Tako izraženo klubaštvo, ma sa koje strane dolazilo, šteti interesima sporta. Kako bi bilo divno da je Novosel ustao u odbranu Zorana Slavnića još pre nego što se išlo na glasanje. To ne bi bio platonski gest, već pravi akt dobre namere prema svom dugogodišnjem saradniku iz državnog tima i samom sportu.
U svojoj prevelikoj zaslepljenosti, Novosel zaboravlja i istinu koje je dužan da se seća: Slavnić i Kićanović, zajedno sa Ćosićem i Delibašićem, odnosno Jerkovom i Dalipagićem, doprineli su njegovoj afirmaciji. Više od svih Slavnić! Javna je tajna da se često događalo da je uoči utakmice i u poluvremenu strategiju igre „plavih“ određivao Moka Slavnić, da se njegov glas najviše čuo, on je moralno dizao ekipu, pa na parketu i vodio. Tada je Novosel znao da stoji po strani, nem i siguran da Slavnić u tome neće pogrešiti.
Novosel je sve to zaboravio…
Iznenađeni smo što ljudi u KSH zatvaraju oči pred drugom istinom koju naša javnost zna: da je Slavnić svojim prisustvom, radom i igrama u Šibenki istovremeno učinio mnogo i za razvoj i popularizaciju košarke u toj republici. Pa i zbog toga — ako su već zaboravili Mokine zasluge za uspehe reprezentacije — trebalo je da se bar neko nađe i digne glas. Najpre ljudi iz rukovodstva Šibenke. Za njihov grad i njihov klub Slavnić je učinio toliko da nisu smeli tako pokorno da obore glavu pred zahtevom drugova iz Zagreba.
Takvom javnom demonstracijom Šibenka bi uvećala ugled u javnosti, uverili bismo se da je tom rukovodstvu i klubu čast i uspravno držanje važnije od ogavnog dodvoravanja ljudima koji u ime Cibone danas vode i određuju politiku KSH.
Šteta. „Slučaj Slavnić“ jarko je osvetlio neka lica. A što ona nisu lepa, ogledalo nije krivo.