Briga o ljudima
Nesumnjivo jedna od najboljih odbojkašica naše zemlje, a u Parizu na EŠ 1951. proglašena i najboljom na Starom kontinentu — Desanka Končar morala je naglo da prekine karijeru aktivne sportistkinje.
Povreda kolena, niz komplikovanih operacija na njemu odveli su je s terena na tribine.
Imala je tada samo 24 godine.
U Partizan je došla iz beogradskog Železničara, kao reprezentativka, s bronzom na Evropskom prvenstvu i u domaćoj konkurenciji s titulom juniorskog prvaka države.
Došla je i ostala u Partizanu sve do danas.
Za „crno-bele“ osvojila je, zajedno sa drugaricama pet naziva prvakinja SFRJ. Dobila je niz priznanja i kroz odbojku postala i zaslužni građanin glavnog grada, bila funkcioner u Odbojkaškom savezu Srbije i SOFK Beograda.
Nema u njenim rečima ni truni žaljenja za nečim što je propušteno. Naprotiv, optimista u svakom životnom koraku. Končareva i danas govori o Partizanu sa oduševljenjem.
— I ne samo da se Partizan prema meni odnosio kao prema svom detetu, već i prema svima nama u tadašnjoj odbojkaškoj ekipi. Davali su nam stanove, nalazili službu, nastojali da nam omoguće lep život i sigurnu egzistenciju.
U stvari, — nastavlja Desanka, — ono što je krasilo sport u vreme dok sam igrala, bilo je iskreno drugarstvo. Prijateljevanje. Bili smo, takoreći, jedna porodica. Mislim da je u svemu tome veliki udeo bio uprava sportskog društva, koja je umela da stvori intimnu atmosferu među svim svojim klubovima. Sastajali smo se u klupskim prostorijama — fudbaleri, košarkaši, hokejaši, odbojkaši, atletičari…
— Sve što sam lepo doživela vezano je, najpre za Železničar, a najvećim delom za Partizan. Nije bilo surevnjivosti. Pomagali smo se među sobom, a i sportsko društvo je bilo tu da nas usmerava. Uspevalo je u tome. I danas me pozivaju na sve svečanosti, na sve skupove. Partizan nikada nije propustio, iako su došle nove generacije, da se seti onih koje su prošle. Pošto sam se družila i sa zvezdašima i OFK-ovcima i igračicama Radničkog, sigurna sam da takva briga o onima koji nisu više u žiži interesovanja ne postoji nigde kao u Partizanu.
Razgovaramo o mladima, o onima koji danas brane boje Partizana i Jugoslavije u celini. Da li su to sasvim novi klinci i da li im, negde u dubini duše, Desanka zavidi!
— To je sasvim drugi sport. Svakodnevni. I po dva puta na dan se trenira. Verovatno zato i ne postoji mogućnost za druženje mimo sportskog terena. Volim mladost i sve koje dolaze. Konačno, i sama sam pripadala jednom, poodavno, „generaciji koja dolazi…“