Sportisti kojima se Partizan ponosi
U Hali sportova na Novom Beogradu, koja već godinama pruža gostoprimstvo košarkašima Partizana, igrali su se — u pravom novogodišnjem štimungu! — prvi minuti meča Partizan — Radnički. Gledalište se odlično zabavljalo majstorijama mladog „crno-belog“ tima, jer na parketu su bi li novi ljubimci publike — Cvjetičanin, Bukumirović, Zorkić, Grbović, Boban Petrović, Savović, Miško Marić…
— Majstori, majstori! — odjekivalo je halom.
A onda, odjednom, u hali je nastalo komešanje — gledaoci su ustali sa svojih mesta, počeli su da gledaju ka ulaznim vratima, da aplaudiraju i skandiraju, zanemarujući za trenutak ono što se događalo između koševa.
Jer, u hali se iznenada pojavio njihov „stari“ ljubimac — Dragan Kićanović!
Ponovo se čuo nekadašnji poklič: ,
— Kićo, majstore!
Čulo se, ovoga puta, i:
— Kićo, vrati se!
Dragan Kićanović je, mirno, zauzeo svoje mesto među posmatračima — pa se, zajedno sa svojim vernim navijačima prepustio čarima meča Partizan — Radnički, uživajući u povremeno egzibicionoj igri svojih naslednika, „crno-belih“ dečaka koji upravo jurišaju na titulu šampiona Jugoslavije, u jednom neverovatno izjednačenom šampionatu, rame uz rame sa Cibonom, Crvenom zvezdom, Šibenkom, Zadrom, Bosnom, Jugoplastikom. Bilo je, u svemu tome, istinske simbolike.
Dragan Kićanović, jedna od Partizanovih sportskih legendi, vatreni navijači „crno-belih“ i jedan sasvim mladi Partizanov košarkaški tim, nalazili su se te večeri pod istim krovom — na izmaku stare 1982. godine, koja je Draganu Kićanoviću donela titule najboljeg sportiste Jugoslavije i najboljeg košarkaša Evrope. Na pragu nove 1983. godine, u kojoj će se Kićanovićevi — naslednici, mladi košarkaši Partizana, boriti za šampionsku titulu u domaćem prvenstvu i za svoju afirmaciju na međunarodnoj košarkaškoj sceni, takmičeći se u „Kupu Radivoja Koraća“!
Kakav sportski spektakl!
Kića je onaj stari
Boraveći kratko u Beogradu, samo da primi „Sportov“ trofej i da se pozdravi sa prijateljima, Dragan Kićanović — zvezda italijanskog profesionalnog kluba Skavolini, u ovoj sezoni — pokazao je svima da je i dalje ostao onaj nekadašnji, dragi i pristupačni Kića, odan svim srcem svome Partizanu: družio se sa starim drugarima, bio je u klubu na stadionu JNA, interesovao se za sve što se događa među „crno-belima“ i u jugoslovenskoj košarci, bio je razdragan i dobro raspoložen.
Kako i ne bi!
To što je proglašen za najboljeg sportistu Jugoslavije posebno ga je dirnulo, prvenstveno kao dokaz pažnje, kao potvrda da nije zaboravljen u onoj sportskoj sredini iz koje je i ponikao, a do koje mu je najviše i stalo.
— Ovo mi je najdraže sportsko priznanje! — govorio nam je Kića, vidno uzbuđen. — Osvajao sam, do sad, mnoge laskave titule i trofeje, pa čak i medalje na evropskim, svetskim i olimpijskim takmičenjima, ali mi se čini da nikada nisam bio srećniji nego sada, kad mi je dodeljena ova nagrada lista „Sport“!
Kića je, dakle, ostao veliki.
Priznanje „Sporta“, koje su mu dodelili istaknuti domaći asovi, bacilo je u zasenak čak i veliki trofej „Gazeta delo sporta“, lista koji ga je — tih istih dana — proglasio i za najboljeg košarkaša Evrope u minuloj godini, ispred takvih majstora kao što su: Miškin, Marcorati, Martin, Valters, Tkačenko, Riva, Korbolan, Eremin, Berkovič ili Sabonis…
Kića je, međutim, ostao — naš!
— Posebno me raduje što se u jugoslovenskoj košarci pojavila jedna nova generacija talentovanih igrača, pred kojima je velika budućnost! — govorio je Kića, kad smo se, kasnije, sreli u televizijskom studiju. — Mislilo se, naime, da će odlaskom nas nekolicine asova, Dalipagića, Delibašića, Slavnića ili mene, nastupiti period igračke krize, na domaćoj sceni, međutim, dogodilo se suprotno: našim odlaskom kao da smo stvorili prostor za afirmaciju jedne nove igračke generacije, koja je dosad strpljivo čekala na svoju šansu… I, videćete, neće proći puno vremena, a publika će se, ponovo, vratiti u košarkaške dvorane, da podrži tu novu generaciju igrača, nalazeći u njima svoje nove ljubimce!
Dok je to govorio, u Kićinim rečima nije bilo ni malo sete — naprotiv, veliki sportista radovao se što je dobio dostojne naslednike, posebno u Partizanu.
— Partizan danas ima izvanredan mladi tim, pred kojim je period velikih uspeha. Gledao sam tu ekipu i uverio sam se kolika su njene mogućnosti — govorio je Kića, oduševljen onom „atomskom košarkom“, koju je gledao u Hali sportova, za koju su ostale vezane i njegove najlepše sportske uspomene. — Ovaj „novi“ Partizan igra moderno i atraktivno, ekipa ima veliki izbor kvalitetnih i mladih igrača, a pred svakim od njih je lepa sportska karijera. Ti momci igraju kolektivno, lavovski se bore za crne-bele boje i ja im, od sveg srca, želim da izrastu u pravi šampionski tim!
Hoće li Kićanović, ponovo, zaigrati u „crno-belom“ dresu?
— Moja je velika želja da se, uskoro, vratim u Partizan! — odgovara on na ovo pitanje. — Verujem da bih, svojim znanjem i iskustvom, mogao da doprinesem stasanju te nove košarkaške generacije. Međutim, uveren sam da mladima treba pružati šansu, jer oni je svakako i zaslužuju…
Kakav kompliment za mlade majstore!
Kićini učenici
Novi Partizanov tim je, u neku ruku, i tim — Kićinih učenika!
Za Nebojšu Zorkića (koji danas nosi legendarni dres sa brojem 5!), kao i za Bukumirovića, Grbovića, Cvjetičanina i druge „klince“ i crno-belog tabora, ime Dragana Kićanovića bilo je onaj magnet koji ih je i opredelio za ove klupske boje. U njegovoj igri oni, danas, kao da nalaze inspiraciju za svoje sadašnje sportske podvige. Međutim, u sportu, vreme neumitno ide dalje, postavljajući pred svaku igračku generaciju neke nove zadatke (a toga su mladi igrače Partizana postali, veoma brzo, i te kako svesni!)
Posle briljantne igre i sjajne pobede nad Bosnom — u neosvojivoj sarajevskoj Skenderiji — Boban Petrović, novi predvodnik Partizanovog tima i strelac pobedonosnih koševa, u poslednjim sekundama igre, i u Skenderiji i u Jazinama, rekao je:
— Mnogo sam naučio od Kićanovića. U njegovo vreme ja sam samo igrao, a danas se osećam obaveznim da razmišljam o tome kako da se povežu niti, kako da svi igraju, pa i da preuzmem odgovornost, kao što je on to radio. Hrabro, rizikujući sve bez ostatka… Moram da kažem da Partizan, danas, bolje igra van Beograda. Tada ekipa slobodnije diše. u Beogradu smo pred svojima: svi bi da se istaknu, da se dopadnu. U gostima atmosfera se menja, niko više nije toliko obuzet sobom da na sve ostalo zaboravi… Eto, i u Zadru i u Sarajevu, Todorić mi je, u poslednjim sekundama igre, bacio „loptu poverenja“. To je divan osećaj. kada znaš da ti veruju. Osetiš se jakim, dovoljno snažnim, da pobediš sebe. Da pobediš i taj poslednji sekund, kada znaš da imaš čitav tim iza sebe!
Boban Petrović, doista, ima danas čitav tim iza sebe — ali, on iza sebe ima i jednog Dragana Kićanovića!
Taj nenadmašni Dragan Kićanović — veliki sportista i veliki čovek — stoji, na isti način, i iza Grbovića, Cvjetičanina, Zorkića…
Kića, svim svojim srcem, stoji iza svih tih „novih klinaca“ koji, igrajući u Partizanu, maštaju o tome da dostignu, pa i nadmaše nekadašnje košarkaške asove. Dragan Kićanović želi da, u tome, pomogne koliko god može.
U tome je lepota sporta — u tome je veličina jednog vrhunskog sportiste!
To je, uostalom, glavna odlika Partizanove sportske škole.
Stari asovi, iz redova „crno-belih“, svesrdno pružaju ruku budućim „zvezdama“, vodeći ih ka novim šampionskim visinama: to danas čini Miloš Milutinović u fudbalskom klubu, to će već možda sutra ponovo činiti i Dragan Kićanović u košarkaškoj ekipi.
U zdravoj sportskoj sredini, kao što je Partizan, lako dolazi do spajanja mudrosti i mladosti, a iz slavne tradicije rađaju se, sasvim prirodno, novi sportski trijumfi — to, na svoj način, potvrđuje i lepa novogodišnja košarkaška priča o „starom majstoru“ Kići i o „nekim novim klincima“ koji su, posle njega tek zaigrali punom snagom u „crno-belom dresu!