Zovem se Nenad Todorović. Učim četvrti razred, dobar sam đak i žestok navijač Partizana. Neobično volim sport, posebno fudbal kao i mnogi moji vršnjaci iz škole. Što se tiče navijanja većina se opredeljuje za Partizan ili Crvenu zvezdu. Često između sebe raspravljamo o fudbalu na temu koju je od naših klubova bolji i ko od nas dece igra bolje: na „fizičkom“ u sali, ili na poljančetu posle škole.
Ja veoma dobro igram fudbal i ugledam se na svoje uzore iz Partizana: na golu oponašam Stojića, kad igram u odbrani imitiram mog ljubimca Nešu Stojkovića, pokušavam da šutiram kao Trifunović, da driblujem kao „Moca“, prodirem kao „Žile“… Iz svega toga se vidi koliko sam privržen Partizanu, o čemu svedoči i ova moja crno-bela slika!
Po vas dan učim fudbalske novine, zbog čega dobijam i kritike starijih, ali ipak nalazim rešenja: prvo škola, pa onda igra. Uostalom i moj idol i imenjak Nenad Stojković studira i igra fudbal. I studije mu ne smetaju da bude sjajan u Partizanu, državnom dresu, pa i izabranom timu Evrope! E i ja hoću tako, u svemu da budem dobar kao moj Partizan i Neša.
Koristim na kraju priliku da Neši čestitam „srebrni jubilej“, 25-u utakmicu u dresu najdražih boja koju je odigrao u Titogradu protiv Velsa. Što nismo pobedili mislim da on nije kriv, ali za utehu verujem da ćemo Velšane pobediti na njihovom terenu, kao što sam stoprocentno uveren u konačni trijumf Partizana u ovogodišnjem prvenstvu. Ko još može da sumnja u tim koji predvode čika Miloš i čika Moca, koji inspirišu dva Nenada (Stojković i Bjeković) i za koji se bore „Žile“ i ostala mladost!
— Nenad Todorović, Mladenovac