Kraj jedne sportske karijere: Jova Nikolić je 13 godina branio boje Partizana i u 31. godini je odlučio da napusti ring
Krajem šezdesetih godina došao je na stadion JNA. Žarko je želeo da bude fudbaler a postao je — bokser. Dete Voždovca, navijač Partizana i, kao svi mališani, maštao je o tome da jednom bude i član velike sportske porodice — „crno-belih“.
Više iz radoznalosti nego strašću za boksom došao je u salu ispod istočne tribine stadiona JNA. Prve lekcije iz boksa dobio je od tadašnjeg trenera Duška Bogdanovića. Iskusni stručnjak je znao da priđe mladiću koji je tek trebalo da zavoli boks a potom da pokaže dar, hrabrost, umeće i sve ono što će naučiti.
I danas, kada je završio karijeru Jovo Nikolić sa velikim poštovanjem govori o svom prvom treneru, čoveku koji ga je uveo u tajne boksa i načinio sportistom.
— Prvog učitelja, kao i prvu ljubav, nikad ne zaboravljamo — kaže Nikolić. — Samo Dušku Bogdanoviću mogu da zahvalim što sam se posvetio boksu. Moja prva mladost pripada sportu, Partizanu, radost i patnji, kako to biva kad je jedna karijera duga. I sutra, kada budem otac, nastojaću da i moja deca budu sportisti.
Zajednički konstatujemo da ta decenija Nikolićeve bokserske karijere nije bila u srećnom periodu. Višestruki šampion Partizan nije više značio ono što je bio u vreme Šovljanskog, Pavlića, Golića, Mitrovića, Paljića i ostalih majstora ringa koji su proslavili Partizan i jugoslovenski boks.
— To je bilo izvan mojih moći. Kasnije sam se rodio. Partizan već dugo ne može da nađe sebe u uslovima koji vladaju u našem boksu. Klubovi iz unutrašnjosti već godinama dominiraju, Partizan, Zvezda i zagrebački klubovi više ne znače ono što su nekad značili. Tako je i moja karijera prošla u stalnoj borbi za opstanak ili vraćanje u Saveznu ligu. To je, sasvim prirodno, moralo da se odrazi i na sve ono što samu ringu ostvario.
Jova Nikolić pripada onom redu boksera koji je snagu svojih mišica znao da uvek drži u koordinaciji sa umom. Bio je taktičar, bokser koji razmišlja, traži slabosti protivnika i kao rođeni takmičar, išao je uvek na pobedu.
— Moj prvi meč za Partizan bio je na Tašmajdanu — priseća se Nikolić. — Protivnik je bio državni prvak, pa sam u tom meču važio za izrazitog autsajdera. Nisam se plašio, brinulo me je više što mi je otac u gledalištu. Kako da se obrukam pred njim! I već u prvoj rundi dvaput sam bio u nokdaunu. Za vreme odmora trener Bogdanović me pita da ni mogu da nastavim meč ili da ga predam, da ne doživim nokaut. Ne, odgovorio sam, boriću se de kraja. Nema predaje! Kao u magnovenju čuo sam gong. Neku čudnu poplavu snage i rešenosti osetio sam u sebi. Krenuo sam kao lavina. Sad su preostale dve runde bile obrnuta slika one prve: moj veliki rival je bio u nokdaunu. Pobedio sam jednoglasnom odlukom sudija. I to mi je do danas najdraža pobeda.
Jova je pored boksa i zanata koji je imao, uspeo da završi i Višu pedagošku školu. Radi u „Hromosu“, ali želi da ode u školu i da se posveti deci, pre svega, da im usadi ljubav prema sportu.
Prema propisima BSJ Nikolić bi mogao još dve godine da boksuje, ali je odlučio da svoje mesto ustupi nekom mlađem klupskom drugu. Tokom svih ovih golina provedenih u Partizanu Jova je važio za pouzdanog takmičara, ozbiljnog, marljivog, ali i izuzetno pravdoljubivog čoveka. Kao i svi mladi ljudi, dolazio je u sukob sa rukovodstvom, hteo je ono što je u životu najteže — da odnosi budu idealno pravedni. Često je ostajao neshvaćen, ali se njegov glas uvek čuo. Bio je kapiten ekipe, jedan od onih koji je vodio i klupsku politiku. Bio je i član jugoslovenske reprezentacije. Na poslednjem Evropskom prvenstvu i Kelnu, već je u prvoj borbi osetio gorčinu poraza. Namerio se na velikog rivala i… njegov dugo snevani san nije se ostvario.
Ipak, ostala je gordost da je na jednom velikom međunarodnom takmičenju bio član jugoslovenske reprezentacije.
Pre više od jedne decenije, kada se stidljivo javio treneru, maštao je da se u dresu Partizana popne na ring. Doživeo je to mnogo puta, čak eto i da bude i u majici sa državnim grbom.
Svaki rastanak je tužan. Jovo Nikolić kaže da se dugo pripremao za taj dan i zato je uspeo da to ne bude velika lična drama, već prijatan zalazak sunca…