Radanović, Vukotić i Smajić igrali u minuloj godini odlično, pa su se našli među najboljim fudbalerima u zemlji u anketi „Sporta“
Minula godina donela je fudbalerima Partizana šampionsku titulu i pregršt dobrih igara, na zadovoljstvo mnogoljudne armije Partizanovih navijača. Svaki fudbaler dao je na svoj način udeo u toj tituli, ali Vukotić, Radanović i Smajić igrali su posebno dobro, ne samo u klupskom već i reprezentativnom dresu, raznih selekcija. Otuda i nije čudo što su sva trojica zauzela visoka mesta, u tradicionalnoj anketi „Sporta“ u izboru fudbalera godine.
Mnogo je u poslednje vreme pisano i pričano o Ljubomiru Radanoviću, halfu bez mane i straha. Kada je već tako, onda je očigledno da momak to i zaslužuje. U Partizanu je celu godinu igrao, maltene, bez oscilacija, a na teren je često puta znao da istrči i povređen, sa primljenom injekcijom uoči početka utakmice. Njegov udeo u tituli bio je nemerljiv, a ubrzo je postao i standardni reprezentativac. Još uvek u sećanju ostaju njegove dobre igre protiv Norveške, Velsa i onaj odlučujući gol protiv Bugara, koji nas u Pariz odvede. Zato se sa pravom može konstatovati da je minula godina bila godina pune afirmacije Ljubomira Radanovića. Onda i nije čudo što je Radanović u skoro svim anketama zauzeo drugo mesto, iza Zorana Simovića, iako mnogi smatraju da je mladi Cetinjanin bio možda i najbolji.
— Draga su mi sva ta priznanja — ističe Radanović. — Upornim radom sve sam ovo postigao, a ova priznanja samo su mi i stimulans i obaveza više, da igram još bolje i doprinesem uspesima reprezentacije i Partizana.
Nismo rekli ništa novo, ako konstatujemo da je u minuloj godini kapiten i idejni vođa „crno-belih“ Momčilo Vukotić doživeo drugu fudbalsku mladost. Njegove igre, prisustvo u timu i poslovična borbenost, ulivala su onu neophodnu snagu i sigurnost čitavom timu. Bez maestralnog Vukotića, teško bi Partizan do titule stigao, a Moca je pokazao, po ko zna koji put kako se izgara na terenu i voli klub. Iako ga čeka direktorska fotelja, on nije hteo u nju pre nego što pomogne, svojim bogatim igračkim i ljudskim iskustvom, ovoj generaciji Partizanovih fudbalera da stasa.
— To je bila moja dužnost i obaveza. Minula godina bila nam je berićetna, titulu smo osvojili, a jedino ostaje žal za KEŠ-om, mada igrama nismo ni tu razočarali — kaže Vukotić.
Mlađanom Admiru Smajiću minula godina donela je punu afirmaciju. Postao je standardni prvotimac, zaigrao najbolje onda kada je bilo najpotrebnije, pa je i njegov doprinos šampionskoj tituli nemerljiv. Izvanredan tehničar, shvatio je da se od talenta ne može „živeti“, pa je na svakoj utakmici maksimalno izgarao, pretrčao kilometre i kilometre, i u njemu Partizan polako, ali sigurno dobija novog poslovođu, koji će biti kadar Vukotića da nasledi. Sem toga Smajić je igrao izvanredno i u olimpijskoj reprezentaciji i bio jedan od ključnih fudbalera selektora Ivana Toplaka. Za ljubitelje fudbala bilo je normalno što se Smaja našao na prvom mestu rang liste.
— Zadovoljan sam postignutim u minuloj godini — priča Smajić, — ali to je tek početak. Tek treba radom i igrama da se dokazujem. Verujem da je predamnom još mnogo lepih fudbalskih trenutaka.