IZ STRUČNOG UGLA
Danas se u fudbalu mnogo govori o tome da li treneri dovoljno rade ili ne. Istina je iznad tih verbalnih suprotnosti kategoričnog tvrđenja
Poslednjih nedelja bilo je mnogo priča oko toga da li Miloš Milutinović ostaje u Partizanu ili odlazi. Kao i uvek u takvim situacijama, ljudi su podeljeni. Jedni bi hteli da vide Miloša za mnogo godina na čelu stručnog štaba; drugi smatraju da on „ne izgara“ na radu, da je dosta ležeran, po nekima čak i lenj.
Pitanje marljivosti, rada i nerada fudbalskih trenera, nije nova tema. O tome se kod nas dugo govorilo. Miljanić je lansirao taj rad na terenu „do fantastičnosti“. To je bilo u prvim godinama, kad se borio za afirmaciju i trenersko ime. Terao je igrače da treniraju dvaput dnevno, tokom priprema čak i tri-četiri puta. To su bila besmislena preterivanja. Sa tim zabludama je Miljan kasnije raskrstio.
Međutim, oni koji su ga sledili, prihvatili su taj „život u trenerci“. Tako je Zec „ručavao u trenerci“, kao trener Borca iz Čačka, tim putem su pošli Ribar, Višnjevac, Bazić i mnogi drugi.
U svetu svi treniraju mnogo manje nego mi. To znaju oni koji su igrali u inostranstvu ili su pratili rad velikih klubova i reprezentacija zemalja sa dugom fudbalskom tradicijom. A svi su izdržljiviji i brži i od naših igrača, za nas su u pogledu fizičke kondicije i dalje nedostižni.
Veliki treneri u Evropi Južnoj Americi ne padaju u nesvest od rada. Herberger, Špic, Šebeš, Vajsvajler, Zebec, Šen, Menoti, Remzi i mnogi drugi često su na terenu u civilnim odelima, bez obzira da li su nominalno treneri ili slove kao selektori, odnosno tehnički direktori. Nije presudno koliko će časova jedan stručnjak provesti na terenu, bitno je šta će raditi, kako objasniti igračima ono što želi, bilo da je vezano za taktiku ili tehniku.
Pravi trener je čovek koji vrši selekciju na najbolji način, određuje plan igre prema mogućnostima raspoloživih igrača, stvara duh ekipe, brine o moralu i psihološkoj stabilnosti tima, kako na derbiju, tako i na onim „malim“ utakmicama.
Tu se trener dokazuje, uspeva ili pada. Sećam se da smo Bobek, Boba Mihailović i ja bili iznenađeni kad smo u Geteborgu, na svetsko prvenstvo 1958. videli Feolu, sekretara — trenera brazilske reprezentacije. Bio je toliko debeo da je jedva hodao. Na treninzima se kretao samo u krugu na centru, odatle ja davao savete, zaustavljao igru, ispravljao, uigravao tim…
Takvu kreaturu nijedan naš klub ne bi angažovao, čak ni za „tehnika“. Iz prostog razloga: naši fudbalski radnici padaju na dekor, spoljni izgled čoveka, njegovo cifranje treninga a ne koliko on zna, šta kaže igračima, kako ih priprema, šta oni daju, kako igraju, jesu li u uzlaznoj liniji ili ne. A to je bitno.
Milutinović nije dobijao sunčanicu na Stadionu JNA, ali je Partizan igrao u sjajnom ritmu, jednostavno, moderno i… zasluženo postao prvak. Podmladio je tim, psihološki majstorski vodio, bio je odlučan i hrabar kad je bilo najpotrebnije i to je prenosio na igrače. Zato je uspeo u onome što niko od nas nije verovao: da šampionski pehar donese u vitrine Partizana.
Nešto slično učinio je nekoliko godina ranije Mladinić. Sa jednom razlikom: bio je strastveniji od Miloša. To je stvar temperamenta.
Sutra će Milutinović otići iz Partizana, doći će nov čovek, i mi ćemo opet postavljati pitanje: koliko je on dugo na terenu? Nećemo se interesovati za ono bitno kakvo mu je znanje, koliko obogaćuje igrače, ume li da radi na duhovnom jedinstvu tima, kakav je taktičar, što izvlači iz ekipe…
Znanje i umeće treba vrednovati, jer trenerski posao nije fizički rad, kako se kod nas najčešće misli.